VRTOGLAVICA SØRENA KIERKEGAARDA
I
Od roda sam onog koji je imao hrabrosti
da se pomiri sa sopstvenim neznanjem.
Čovjek sam sa vrlinom i sa odveć
uočljivim manama, jedan nedovršeni kosmos.
Ja, Victor Eremita, usuđujem se da načas
budem pozvan kada se razmatra o vještinama.
Propovijedam. Tvrdim da ne otkrivam ništa novo,
pa opet, gledaju me sa nevjericom.
Govorim da su epohe okončane,
da su sva imenovanja odavno iskorišćena,
Uzalud, prebacuju mi izvornost.
U svom odista ništavnom mišljenju, ja tek
preslikavam oblike, bavim se
tobožnjim razumijevanjem. Mogu samo
da čekam na pokret koji će presuditi.
II
Povratak u antiku smatram uslovom
za pisanje. U sebi mirim
civilizacije. Uporno prebiram po riječima,
ne bih li naslutio rađanje istine,
kao da se od mene upravo to i zahtijeva.
Smrtnik sam, ništa neobičniji od drugih.
No i zbog ovih redova, tek malo drskiji.
Otresitost svog razuma tražim u drevnim
spisima. Dok čitam, učestano me obuzima
osjećaj strepnje. (Ili je to ipak nešto više od osjećaja?)
Svjestan sam: ukoliko Grke ne budem razumio,
utoliko sebe neću pronaći; pa onda, nabrajam
riječi fizičara, sve dok ne dođem do razboritosti.
Nema potpuno prevodivih riječi.
Ne znam da li bez potrebe pronalazim slavu
danskom jeziku, ili sam počinjem stvarati tumače.
Često se već vraćam među te obale:
svaki moj korak ulazak je u antikvarnicu.
III
Biram stvarnost kojom ću da zaposjednem
svoje misli. Zemlja je, naprosto, nepodnošljiva;
nepodnošljiv je zbir praroditeljskih grehova
na tako skučenom prostoru. Poput svakog
učtivog stranca, zaobilazim tu stvarnost,
odvajam se od viđenih požuda. Stoga,
ne mogu sa sigurnošću razaznati bogataše,
zavodnike, zanatlije, mudroslovce,
siromašne i hulje. Izuzet sam iz njihovih
zadovoljstava i očaja. Ja sam tvoritelj
nepoznatih stihova, koji se dotiču našeg
zajedničkog siromaštva. Kao takvom, rekao bih,
preostaje mi mogući izbor:
ili da se suludo drznem zakonima vasione, ili da se,
jednom zasvagda, pomirim sa nametnutim svijetom.
IV
Život ispred mene ravna se sa patnjom.
Zapravo, životi svih nas odjeci su
određenih patnji. Ukoliko smo nesvjesni,
lakše ih preživljavamo, ne dotaknemo tugu
čak ni u prolazu, što bi moglo biti divljenja vrijedno.
Na ovoj zemlji, mogu biti jedino osposobljen
za drhtanje. Bačen sam u život, koji provodim nesabrano.
Sebe ne umijem definisati, druge — ne želim,
ne bi to bilo pristojno. Razapet sam
između mogućih krajeva. No ni sâm ne znam
na koji način se još uvijek snabdijevam danima.
Bivstvovanje, dakle, ne mogu odrediti. Štaviše, drugima ne mogu
garantovati da se ono događa sada i ovdje.
Boravak u svijetu je nalik na svako drugo izbjeglištvo,
i uvijek sa sobom nosi tešku samoću. Vidim to,
kada otpočnem da sebi pripisujem zapretane pojmove,
i kada se uporno upuštam u postavljanje brojnih pitanja.
Kao što to, uostalom, rade i svi dobri početnici.
V
Hladan je ovaj život, kao pločnici Copenhagena.
Posvuda se odgaja usamljenost, izgleda ključna odlika
postojanja. Slaba mi je utjeha što sam se,
za sve protraćeno vrijeme, pod maskom drugih imena,
pitao kakva li je to istina otkrivena one zlokobne (ili srećne) noći
kada je Sokrat ispio otrov iz pehara. Od te noći starogrčke,
valjda, više se ne sumnja u slobodu izbora. Evo,
i ovi moji zapisi bivaju drugačiji usljed prisjećanja
na taj događaj. Nikad, nadam se, moje govorenje
ne može biti ad se ipsum. Sve moje rečenice su testamenti.
Govorim vam to kao rođeni Helen, osoba otuđena
od današnjice. U trenutku kada vam dostavim svoje poruke
iz testamenta, slobodno prosudite — sa kolikom sam se
umješnošću prerušavao i popisivao pojave. Ako sam se ponavljao,
doista sam to sa uspjehom činio, budući da sam u ponavljanju
vidio i jedinu svrhu svog stvaranja. Ako sam citirao,
obišao sam sve potrebne svjetove. Odvažio sam se
na življenje — to je moj najveći grijeh.
VI
Znam za zvuk kočija u ljetnje predvečerje.
I smisao njihovog kretanja znam. Čovjekov
usud i grijeh, takođe poznajem. To je već
ono što mi je ostavljeno, što mom rodu uskraćuje
privilegiju početka i novog puta. Nekim hartijama
— možda nepravedno — dodjeljujem značaj.
Mislim na nenapisane pjesme, na ono što je neostvareno.
Iz atmosfere, dakle, skupljam tužne lirske pabirke:
ja sam pjesnik koji ne piše stihove!
Još znam i za smirenost Sokratovu,
pa i to da je nikada neću ispoljiti.
Suviše su mali naši jezici da bismo sebe ispunili,
a ipak neki od nas se usude da svijetu pripišu
svoje tričave stvari. I sâm vodim dnevnike o marginalijama,
paradoks me priprema za život.
Premalo ili odviše — nijesam pozvan da ocijenim.
Uglavnom, pisao sam o zemlji, o ženi —
smatrajte to mojom jedinom zaostavštinom.