VODENE BOJE
Po ovim slovima pada kiša
i ne događa se ovdje ova pjesma.
Sakrio sam njene riječi,
zahvatio od jedne noći,
od vodenih boja i vjetrova bezimenih.
Nekad pjesmi ne treba riječ,
nego trenutak. Nekad samo kiša.
Nekad samo treba da se vratiš.
Pa riječi postaju daljine
rasute po poljima lavande, negdje u Provenci.
Kao da su iz neotkrivenih jezika.
Kiša udara po slovima
i ne događa se ovdje moja pjesma,
ali događa se upravo sada.
Ne, vremena već ne možemo mijenjati.
Ni kišu koja ne zna da prolaziš kroz nju
i ideš pravo ka pjesmi.
I tako me pouzdano vraćaš
u događaje koji se nijesu ni desili
u nesanicu
u naš nepostojeći grad.
Vraćaš me u divne slutnje
u riječi koje nikada
jedno drugom nijesmo izgovorili,
u ovu pjesmu pisanu u dvije ruke.