TVOJIH ŠEST GODINA
Kako bi se po nebu moglo crtati, pitaš.
Tako je počelo naše putovanje do mora.
Uz put, vidiš morskog psa, pa nekog šarenog, ogromnog zmaja.
Maštaš tako lagano
i sve nas pokrećeš na neka pitanja.
I zbilja, samo nebo se jutros namjestilo da se po njemu
mogu nacrtati razni oblici.
Smišljaš oblike koji se mogu crtati po nebu,
smišljaš nebu boje.
Na putu ka moru,
načas nailazimo na maglu.
To je samo sunce povrijedilo oko, kažeš.
I crtaš taj prizor
po staklu. Mjesec se mijenja s onim drugim, kasnijim.
A onda moliš sestru da prestane s plačem,
jer će joj se potrošiti suze.
Tako i bude, ubrzo.
Kad se prostre dio Jadrana pred nama
kad se i po moru može crtati, kao po nebu.
Pred nama se konačno stapaju
mnoge boje, plave boje.
Mnoge od plavih boja. Nekad sam čitao
kako gaučosi razlikuju mnogo sivih boja,
mi vidimo plave, sakupljamo ih po moru,
čak i oni daleki brodovi nanose nam ih po vidu.
Kako se more dotjeralo,
na kraju zaključiš
u ime svih.
Kako se samo more danas dotjeralo…