TVOJIH PET GODINA
Pitaš me: ima li mozak ruke,
i na stotine drugih, neobičnih pitanja…
I pitaš: ko je stvarima dao imena —
ko suncu, ko mjesecu, nama, zemlji…
ko je dao imena riječima.
Mozak mora imati srce,
ili srce ima neki mozak.
Postoji drugo ja, misliš…
Sve to izgovaraš, riječima nevinim i pametnim,
onakvim koje bih i ja rado izgovarao.
Pitaš najviše o onome što bih i sam volio znati.
I sestra tvoja kaže: mi kao da smo u nekoj priči…
Kao da živimo u nekoj priči, ponavlja.
I ne zna ona koliko je u pravu.
Sva ta začuđujuća pitanja
moji su putokazi do konačnog imenovanja stvarnosti.
Šta bismo drugo činili
nego da tražimo stvarima imena.
A ja još o magli,
o onom suncu koje je povrijedilo oko.