Lidija Nikčević: Druga stanica

TANGO NEPOSTOJANJA

Planete i pallonete

I

 

Bio sam utjelovljenje Grada.

Ne samo jednom — neka ostane zapisano!

 

Kao kada mi je bilo osam godina:

imali smo tango loptu,

tako okruglu i zvonku loptu ne vidjesmo.

 

Kako su samo letjele pallonete Grudskom mahalom.

 

Bila je to prva argentinska lopta,

ona kojom smo prvi put dokučili mjesec.

 

Istina je —

tako mi junskih stihova

i svemogućeg komadića tisovine.

 

Bili su to naši čisti kladenci.

 

Bijeli kao podlaktica one djevojčice sa imenom najmlađe Hore.

 

Pred nju sam već izašao s rumenim mjesecom:

bio sam utjelovljenje juna.

 

 

II

 

                                  Lopta koja je učila svijetu

 

 

Kako smo letjeli…

Kako smo samo letjeli ka mjesecu.

Bijele pallonete.

Baloni, balončići, baloni…

 

Tango nepostojanja

tamo se još redovno izvodi.

Ali nas ondje više nema.

 

Kako nas je ta lopta učinila svijetom,

srodnicima s planetom.

Lopta koja je učila svijetu.

 

Uzgred,

igrali smo tada

za prenos uživo,

za huk:

 

Come Fare Il Palloneto?

 

 

III

 

Svi smo debitovali kao samci,

kao drska grupa usamljenika.

 

Još letimo,

letimo na toj lopti

iz hiljadu devetsto sedamdeset i osme,

tako okrugloj, elegantnoj i brzoj.

 

Tako nalik vremenu

kada se zemlja odista i obrtala.

 

Kada su stvarno kružile planete.