SIĆUŠNA RIJEČ
Pokucao je iznenada naš poznanik, prilježni prevodilac.
U nestrpljivom govoru, gestikulirajući i skupljajući usta,
saopštio je problem koji ima sa prevodom riječi sićušno.
Ponavljao je nevješto tu riječ i tražio pomoć od nas
kojima je to maternji jezik.
Sve troje smo ponovili: sićušno, sićušno, sićušno…
Za sebe i za druge smo ponovili.
Tek tada, postala mi je smiješna ta riječ,
kao da je djeca izgovaraju, različitim naglascima.
Sićušno, hmm. Smijao sam se na „ć” i na „š” najviše.
Smijali smo se na slova.
A onda smo pokušali pružiti ozbiljno objašnjenje te riječi.
S uspjehom je prevodilac razaznao riječ sićušno
i već znao kako će je prevesti.
Svi smo potvrdili:
sićušno, sićušno, sićušno.
Slavodobitno smo klimali glavama,
kao da smo svi u toj jednostavnosti spoznali nešto sasvim novo.
Prevodilac je još jednom svečano ponovio: sićušno!
Tek da bi i sebi tu sićušnu riječ približio, kako bi je prisvojio.
A mi smo se kriomice pogledali.
Između naših očiju,
između tih skrovitih znakova,
prostiralo se nešto zbilja ogromno,
nešto što smo upravo spoznali s ovom riječju.
Tako smiješnom, tužnom i veličanstvenom.