REGINA OLSEN
Povjeravao sam ti se, u noćima poput ove,
nikad ne imajući objašnjenje. I ovaj razlaz,
(koji te razdire, vidim) kao da se nekom drugom
dešava. Što si ostavljena — ja, zapravo, i ne znam.
Tek, mjesecima sam tvoju pojavu čuvao,
kao neko sjećanje na život. A sad, kad bi trebalo
da sam izvan svojih čula, znam da su moje misli
savladale tvoje nježno biće. Ja ne razumijem
tvoju tugu. Ti ne razumiješ moju namjeru —
sve ostalo je izigrana ljubav. Ti si ostala živa statua,
što iza baštenske kapije dokolicu polako pretvara
u smrt. A ja, ja sam vitez jednog savršenog bjekstva,
kome mučni razum ne dopušta da ljubi.
I tu se ruši kraljevstvo. Moje prilično bijedno kraljevstvo!