RAZGOVOR SA PRIJATELJEM
Zapravo, kad se bolje prisjetim
sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji.
U aperitiv baru Hotela „Crna Gora”
odzvanjale su naše riječi,
zatrovane pjesmom i nekom čudnom nadom.
Sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji.
O njenoj suštini i neobjašnjivom duhu koji nas obuzima
u trenucima kada smo sposobni
da ne priznamo osobine svakodnevnog života,
koji je kratak i tjeskoban
i koji najčešće treba istrpjeti.
Prvi put smo razgovarali
o našim pjesmama koje takođe ne umijemo da objasnimo,
nevjerovatnim počecima u koje niko nije vjerovao,
ni oni najbliži, jednako kao protivnici.
Sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji,
o našim malim antologijama
i dječačkom zanosu što još traje
dok gledamo u fotografije velikih melanholičnih pjesnika
i pričamo o knjigama, kriminalu i fudbalu.
Životima pisaca i našim životima —
biografijama naoko nespojivim sa tekstovima.
Dok pričamo o poeziji, učini mi se,
nekako se i sami promijenimo,
prilagodimo govor melodiji neke trubadurske pjesme.
Možda ponekad i proljetnom snijegu
što se onako bezazlen u svom padu
lijeno spušta niz naš Lovćen pusti,
koji je naš prapočetak i odar,
nas — kao pjesnika i kao Crnogoraca.
Lovćen, koji preci učiniše važnim
i pomalo patetičnim,
valjda sličnim mjestu kojem se dive
drugi evropski narodi, sa velikim vrhovima i pjesnicima.
Zbilja, prvi put smo ozbiljno pričali o poeziji,
u aperitiv baru Hotela „Crna Gora”,
gdje su i naši zajednički prijatelji najčešće odsijedali,
sinoć, dok su se pred nama motali razni tipovi,
obigravali oko našeg stola, gledajući nas sa čuđenjem.
Odjednom si rekao da zbog dobre poezije vrijedi živjeti
i da je najbolje da za koju godinu ostavimo sve,
nađemo neku obećanu pučinu i pišemo, samo pišemo.
Da uz crne masline, vino i mediteransko sunce
napustimo stvarnost i zaposjednemo onu tišinu
koja je naspram naših današnjih života.
Dodao si tada, baš te noći, da jedino dugujem svom daru.
Zbog toga što sam mlađi, zbog naslijeđene uljudnosti
i zato što sam u svojoj duši već raskrstio sa moćima poezije
nijesam ti mogao odgovoriti
da uopšte ne vjerujem da taj dug mogu ispuniti
dok sam na ovom svijetu.
Ni to da sam možda već odustao, jer se poeziji
ne posvećujem dovoljno, niti sam joj dao koliko ona meni.
Ali je čudno da sam baš u to vrijeme stihove ispisivao
samo na računima, na isječcima s kasa,
priznanicama, raznim papirima koji su prvi bili nadohvat ruke
kada su se svodila dugovanja.
Na papirima koji predstavljaju svakodnevno svjedočanstvo
o tome gdje, šta i kad sam kupio, gdje sam bio.
Dar je, dragi prijatelju, ipak odnekud drugo došao,
njega se ne može kupiti, njega i ne treba objasniti.
Pomislio sam dok sam se kroz park vraćao kući
da je i dar kao sama poezija —
rijetko ga saznamo i rijetko cijenimo.
Ako kod mene dar postoji,
ne stigoh da ti kažem tada, u aperitiv baru Hotela „Crna Gora”
— učiniću sa njim ono što je nekad Paul Gascoigne.
Biću sjena tamnih dana Georgea Besta.
Biću kao Rok Petrovič, koji bi pao ili bio prvi.
Biću kao on, koji nikada nije izronio.
To je jedino što je te noći izostalo iz našeg razgovora.