PONOĆ U LASTVI
Pakovao sam kofere dok je muzika bila najbučnija.
Nekako volim, još uvijek volim da odlazim.
Da odlazim kad to ne primjećuju.
Ostavljam još jedno ljeto.
I avgust kasni ostavlja mene. Još jedan avgust.
Ona, sve rjeđa, svijetla na drugoj pučini
— to su nečiji daleki životi.
Svijetla ona tamo, što drugi tek naziru,
a ja ih po usudu svom osjećam —
ona svijetla u obližnjim brdima,
koja savršene sjene prave,
— to smo mi, to sam ja, to su soli naših života.
U moru, samo se u moru
ogledaju naša, zajednička nestajanja.
U moru, nekad i u vjetru.
Ostavlja me još jedno ljeto.
A sve mislim da to ja nekud odlazim.
Miruju barke. I ponoć je.
Ponoć u Lastvi, Donjoj.
Još me jedan avgust ostavlja.
Kolovoz još jedan. Opet po nevidljivom putu.
Tako je valjda, tješim se, i u pjesnika s juga Italije.
Tako je svuda gdje miruju zvijezde i barke.
U ovo doba godine.
Sad, kad smo sve bliži jeseni života.
Tako je i tamo, baš u ovo doba godine.
U ovo doba noći.
U ovo doba svijeta.
Kolovoška me tuga redovno osvaja.
Tako je, mislim, i u Valoni i južnije još.
U gradovima koje ne znamo
i čija nam imena ne znače.
Ne padaju li i tamo južne zvijezde?
U ono doba kad se pakuju koferi
i kada su barke usamljene.
Kao bura što talasa brodske dnevnike
Giorgosa Seferisa i svih velikih pjesnika Alexandrije.
Papire i gradove do kojih samo ovako stižem.
U Donjoj Lastvi je sklad voda i slova.
Običaja i vremena.
Sklad suglasnika.
Još me jedno ljeto napušta…
A kao da sve to vidim po prvi put.
Jer ta svijetla što talasaju po moru —
možda to zbilja nijesu moji odlasci.
Moj avgust i kolovoz moj.
To nestaje svijet, to ja nestajem:
niti je to smrt, niti je život.
A čekam da makar nešto od toga dođe.
Nekako volim, još uvijek volim da odlazim.
Još me jedno ljeto ostavlja
i u moru gledam naša, zajednička nestajanja,
u moru i u jugu,
u dalekom ogledalu,
u vjetru sjutrašnjem.
I opet u moru,
u zvjezdanom moru.
Miruju barke. I ponoć je.
Ponoć u Lastvi, Donjoj.