PJESME ZA ORGULJE SANTA CECILIJE
Tražila je jedan privid za sebe,
neke stihove koji će je učiniti mojom fantazijom.
A ja sam putovao po zemljama od papira i žada.
I tražio naš svijet nerazumni.
Nekad mi se činilo da je to bila
plovidba praznim prostranstvom.
Noćima — tragovi sjećanja su stvarali stihove,
a stihovi pravili redove među sobom.
Tražila je da joj pišem,
dugo, uporno.
Ja sam tada umio samo razgovarati sa pjesmama.
Sad mislim da ništa nijesam izmislio.
I evo pjesme, ali nje više ovdje nema.
Naše živote stalno obilježavaju odlasci,
tako ne znam ni kud će ova pjesma otići.
Zato ovo pišem na dan kćeri paganske
i mučenice hrišćanske,
čiji zavjet drži vjeru izgubljenih i u ljubavi usnulih.
Gospod joj, kažu, dodijeli najljepši glas.
O, Santa Cecilia,
zaštitnice muzičara, pjesnika i slijepih,
Ti koja najbliža si anđeoskim pjesmama,
učini samo da k njoj ode moja pjesma.
*
Nikada nećeš znati kako su slomljena jedra, moja jedra,
od trenutka kada sam čekao posljednje dane avgusta
i tvoj odlazak.
U vjetrovima Sredozemlja
odjednom su nestala sva moja priviđenja,
obilje načinā na koje sam te zavodio.
Dane u kojima te ovoga ljeta ne vidjeh,
odmah po tvom odlasku,
svrstao sam u najteža prokletstva.
Stihovi koje sam o tebi napisao
već sada pripadaju jeziku koji niko ne želi da razumije.
Ja sam samo uporno slagao svoje najljepše čežnje,
kao što su proteklih mjeseci,
za vrelih dana na Crnogorskom primorju
umorni zidari gradili kuće koje nikada neće vidjeti.
Čežnjama sam dao siguran dom,
a ti i ja — ostali smo beskućnici,
poput ovih stihova kojima ne možemo naći pravo mjesto,
a niko ih, mislim, neće prisvojiti,
neće ih sa sobom ponijeti
na neko ljepše i sigurnije mjesto od ovog:
sve je ovdje tako jednostavno bolno otkad nijesi tu.
*
Nikada nećeš znati kako riječi nedostaju,
kako jezici bivaju oskudni
kada moraju dodijeliti slova imenu tvoje ljepote.
Ja sam po Sredozemlju počeo nositi tvoju fotografiju,
baš po zemljama koje je Gospod podario najljepšim likom.
Ali niko od mojih prijatelja,
raznovrsnih umjetnika i mistika,
uopšte ne vjeruje da si ikada postojala.
Niti bilo ko od moje braće desperadosa
koji na način bolan i dostojanstven
poništavaju svoje živote, slično meni,
— u to ne može vjerovati.
(Sjećaš li se, i mi smo, donedavno,
gradili božanstva samo za sebe?)
U tvoje postojanje ni vjernici ni ikonopisci
nikada se ne bi zakleli, tako su mi rekli.
A ja nosim tvoju fotografiju po Sredozemlju,
po gradovima sazdanim od povijesti i ljepote.
Tek poneko povjeruje samo u ovu pjesmu,
u ovaj red od tuge, u ovu noć od pjesme.
*
Nikada nećeš znati kako praznina može biti prostrana
i kako moje riječi tim prostranstvom odzvanjaju.
Kao srdžba, kao uzaludnost,
kao naš grad pusti, što prazninom odjekuje
posebno za tamošnjih zimskih noći,
koje zaboravismo i ti i ja.
Za zimskih noći,
po novim godinama bez tebe,
po proljećima bez tebe…
Prošle večeri, zamisli, sanjale su me četiri žene
koje me dobro poznaju.
Svaka je vidjela djevojku koja na tebe liči,
onkraj mene, onkraj mojih stihova za neke neuhvatljive note.
I u snu se, kažu one, može silno mrzjeti —
ne znam zbog čega mi to govore sad,
kad tebe više nema ovdje, kad mene nema nigdje.
„Rekla je da će mi život posvetiti,
ja njoj mogu ovu pjesmu” — svima rekoh isto.
Ne rekoh im za druge pjesme,
za koje ni ti nikada nećeš znati da su tvoje,
niti im rekoh da će jednom moja želja
ispuniti ova prostranstva koja si odsutnošću stvorila.
*
Nikada nećeš znati ni kako često ćutim,
otkad si otišla.
Samo ponekad teče razgovor između mene
i moje pjesme nedovršene,
između ruševine i nečeg što treba biti kuća
— razgovor je to između dva neznanca.
Između tebe što si daleko i mene sve daljeg,
i od tebe i od sebe.
Ćutim pjesmom, tugom svojom ćutim,
što opet osvaja prazninu
i što me brani kada kiše sa Levanta
počnu sipati po mom licu
i donositi zvukove koji tako grubo i pouzdano
govore o daljini u kojoj se nalaziš.
Ista je to kiša koja silazi do tvojih nježnih dlanova
u tom dalekom vječnom gradu,
dok ja negdje na jugu brojim izgubljene kapetanske dane.
Isti je to zvuk tvojih koraka niz stepenište Bazilike
i mog tumaranja hladnoćom
dok te zamišljam za orguljama,
sa krunom od ljiljana i pogledom djevojčice.
To je ona ista kiša po kojoj sam tražio tvoju kuću,
početkom jednog septembra bez tebe.
Zato nikada nećeš znati
kako se bure često lome po Jadranu, otkad si otišla.
Niti kako moji stihovi izgubljeni i sami,
plove morem do tebe, do tvog lijepog lica,
da će ti jednom doći, kao i ti što ćeš doći meni.
Jednom.