NEDJELJA U LJUBLJANI
Ljudi su otišli svojim porodicama,
zatvorili se u stanove,
željni sna, sad već i sjutrašnjeg posla:
vikend nas najprije raduje, a potom iznuri.
Spuštao sam se niz Miklošičevu,
mrzovoljni taksisti dolje su čekali vesele strance.
Bilo je hladno u zamračenim veletrgovinama
i restoranima pred zatvaranjem.
Toga dana niko Ljubljanom nije toliko hodao.
Čuo sam odnekud,
iz javne govornice, valjda, tvoj glas.
Tek tada sam znao koliko si daleko.
Sjećam se još i toga da je
u jednoj staroj ljubljanskoj gostionici
— lica konobarice se još sjećam —
neki Afrikanac nakon što je platio račun
govorio društvu kako su ovdje ljudi tužni.
Otišao sam na jedino mjesto
koje me moglo okrijepiti,
tamo gdje me čeka moja usamljena pjesma o vozu.
Počeo sam da pišem kako je lažna ova noć bila,
kako su lažni sati mog tumaranja gradom.
Taksisti će nekoga sigurno odvesti,
ja ću se vratiti svojim junacima bez biografije,
doći će ponedjeljak sa novom iluzijom.
Nešto kasnije
ta košmarna noć me uvjerila
da postoje dva ista sna
i da nedjelja nije jednako tužna u svakom gradu.