NA MEĐUNARODNOJ LINIJI SOLUN — MÜNICH
U prljavom vozu,
na međunarodnoj liniji Solun—Münich,
pokušavam čitati Čovjeka bez svojstava Roberta Musila.
A to je, uvjeravam se, na ovakvim mjestima gotovo nemoguće.
Posežem za banalnim zamjenama:
nastaviti čitanje je neuporedivo teže
nego pronaći dremljivu bitangu
u svakom kupeu, jednako u prvom i drugom razredu,
na svim željezničkim linijama u ovom dijelu Evrope.
Zanimljivo, međunarodni voz
često se zaustavlja i na lokalnim stanicama:
tražim nevidljive simbole u tom nepoštovanju voznog reda.
Nalazim da je bolje odustati od čitanja.
Zato ćutim i gledam,
prvo u noćne pejzaže Slavonije,
pa u ogledalo naspram sebe —
vidim svoje dvije nevelike torbe,
naizgled ne toliko težak prtljag.
Ali čini mi se da je nemoguće lišiti ga se.
Kako odmiče voz
i kako se približava dan
pomišljam da je svejedno
na kojoj stanici izaći
i čiji prtljag ponijeti.