MOJ UZVIŠENI GUBITAK
— Noćni razgovor —
Iskreno, ne znam šta te u svemu zbunjuje —
moja nimalo pjesnička spoljašnjost
ili oči — kažu jednako opasne i mile —
oči koje obavezuju na neku, makar i slabašnu vjeru.
A želiš da ti pričam…
Kako da ti pričam o potrošenim godinama,
o gradovima u kojima sam sebe saznavao,
kao da su posljednji dani bili preda mnom.
O danima u kojima sam trošio sebe,
dok tebe nijesam sreo i poslije.
O ulicama mojim pustim kojima sam imena davao.
Idem nizbrdo, to pouzdano znam — kažeš.
Ali zar ne osjećamo izvjesnu lakoću kada idemo nizbrdo,
lakoću nestajanja — kažem.
Ili sam ja obje rečenice kazao.
Samo o pjesmama koje su mi život tako jasno predvidjele
moram da ti pričam. Moram, jer je uzalud.
Uzaludnost je ionako moj najjači motiv.
Moram da ti pričam baš zato što nećeš čuti.
I upravo sam uporan jer razumijem da te to ne dotiče.
Samo o pjesmama koje su mi život tako jasno predvidjele
moram da ti pričam.
A ti ne slušaš, niti moje pjesme čuju.
Kakav uzvišen gubitak!