LJUVENI NATPIS
Kada bi koji put kosom mahnula
naglim pokretom glave,
pritom čvrsto zatvoriv oči,
pomislio bih da si time razigrala stvarnost.
Potom zatvorio bih oči i sâm —
tada zajedno zamišljamo vrijeme neko buduće.
Sad vidim kako ti je kosa tada tek
skrajnula blažene trene.
Onda kad bismo se tako igrali, nijesmo mogli znati
da smo, sklopivši oči, samo ono naše vrijeme rastjerali.
A tad je u stvari trebalo otvoriti oči širom. Oboje.
Zatvarali smo oči pred zluradim vremenom,
a još tada, ono je naše doba iz nas samih izbivalo.
Želio sam ti pisati po ruci, po leđima
— eh, i oni stihovi po gležnju.
Natpisi jedne ispripovijedane ljubavi.
Odjenuta oprezom, blizu plavetnog horizonta,
ipak nijesi mogla sve da predodrediš.
Iako su sad između nas klanci,
tvoje bȉlo ostalo mi je u rukama:
kakvo je to tek nasljeđe.
Bila si onda u haljini s nekim bijelim slovima glagoljice.
Odjeni onda i ovaj natpis ili dva,
tebi sam ih namijenio, po tebi nadjenuo.
Po nama naslovio.
Jer, postoje nježnosti koje su sačuvane samo u jeziku,
između gornje i donje usne.
Pristoje ti one, po svemu, te riječi.
Razdvojenost razbistri, mene konačno odijeli.
U zajedničke večeri, s onim mahanjem kosom,
žmureći, odoše samo riječi kojih je tada nedostajalo.
I dva zaljubljena vida
u tjesnacu prerijetkih časova.