LJETO, KASNO LJETO
Kao da smo u kasnom ljetu, osjećam.
U onom vremenu koje na oči iz sebe samog čili.
Kao što nestaju ljudi, nekadašnji ljudi,
sad čak i bivša imena, svima nevažna imena već.
Koliko ih samo ima kojih se niko ne sjeti,
— koliko samo onih kojih se niko ne sjeti.
I šta bi neko s tim brojevima,
njihovi dani su u tuđim sjećanjima,
a i ta sjećanja već su sjutra mrtva.
I mi, koji još to nijesmo saznali.
Ali još je nekako mirno more.
Jadran tihuje sa nama.
Kao da odjednom ima nade. Baš tiho je more
i usamljeni svjetionici najavljuju drugačije dane.
Varka nečijeg iznenadnog dolaska.
Tišina je kasnog ljeta ipak neumoljiva.
Boćari završavaju za noćas,
nema više graje.
Tako i životi naši — samo utihnu.
Posljednji zvuk, na koji se niko ne poziva.
Sjećam se da smo ih na Cetinju zvali drugačije:
u bulinama nikad nijesam izgubio.
Ni od mnogo starijih.
Ta usamljenička, zapravo pomalo
i gospodska igra, bez dodira.
Opet taj reski zvuk, kugla u kuglu.
Puf. Kraj. Život više ne ide. Puf, puf…
Ili tako nekako. Zvuk koji je jezik.
Pravo u dušu, u srce pravo.
To samo tišina može razumjeti.
Zaustavlja se trajanje i prije nego što smo ovdje došli.
Taj uski prostor udaranja — život u život.
Praznina o prazninu.
I rano odzvanja, uvijek prerano.
Kad mislimo da je igra tek počela. A odmah je kraj.
Završavaju i boćari.
Odlazi ljeto.
Još jedan potez ili dva, oči nam odlaze na kraj terena
i povlače se u sebe. Naše oči.
Oči ne slušaju zvuk bulina.
Te oči koje nevidljivo čile ne znajući za vrijeme.
(A kažu da oči najkasnije staraju.)
Čak i prije kasnog ljeta,
tihi boćari odlaze. Svako na svoju stranu.
Odlazi ljeto, život odlazi.
Ali nekako smo još živi…
U onom zvuku koji hita ka moru,
nenametljivo, mirno, naše…
Kasno ljeto koje smo mi sami
u riječima i praznini koja večeras odzvanja
kroz Boku i dalje,
mnogo dalje…
Odlazi ljeto. I boćari završavaju za noćas.
A oči su sive kugle nestajanja.
Krugovi što su tek minuli.
Odlazimo ljeto i ja.
Svako na svoju stranu.