KIŠA, MRAK I NIČIJA PJESMA
Ostani večeras, vani je kiša,
veliki su i tamni zastori nad gradom.
Čitaću ti novu pjesmu, onu koja još nije ni dovršena.
Vani je kiša, i mrak.
I ništa se važno tamo neće dogoditi večeras.
U pola do ponoći počinje film o kome smo razgovarali,
Juliette Binoche ljepša nego ikad, još jedna neočekivana priča.
Toplo je u sobi, i sve spremno na zaborav.
Hajde, ostani večeras, možda dovršim istu ovu pjesmu,
možda zaspiš usred moje priče
o prokletstvu auto-ceste kod Ingolstadta,
o onim magijskim Draženovim pokretima.
Zahvaljujući tome još sam u godinama koje poželim.
Život, kažeš, prolazi brzo i najčešće je preko puta nas.
Pa šta ako ove noći ostaneš:
iz istog ćeš svijeta biti, biću iz iste tmine.
Doznaćeš o onoj pjesmi jednoj, tako moćnoj,
— istina zaboravljenoj, koja je objedinila
sve naslove mojih nenapisanih knjiga.
I o tome da se nekad radujem nevremenu.
Biti srećan — i danas čini samo nesklad sa razumom,
zato ostani. Vani će se srušiti ideje, vani nema
nijednog dostupnog kamena mudrosti, ni feniksa
iz živinog sulfida nastalog. Niti riječi za nas dvoje.
U pjesmi ostani onda: nikome ne moram reći da si to ti.
Pustiću Jacquesa Brela i zajedno ćemo se sjećati gradova koje
nijesmo vidjeli. Olympia 1961. Ne me quitte pas.
Ne znam šta bih bolje mogao smisliti za ovu noć.
Ostani kad je već toliko tvojih tragova ostalo.
I veselimo se nevremenu.
Ako ne želiš ti, ostani zbog pjesme,
dodijeli joj kakav već hoćeš kraj,
ne dozvoli da se zove ničijom.
Molim te, ostani večeras, vani je kiša,
tamni su zastori nad gradom.