KAKO SE STVARALA POEZIJA
Zrno po zrno,
vagam svako slovo,
svaki slog odmjeravam danima,
mjesecima,
u maglenim sazvježđima
izgubljenih godišnjih doba.
Pohranjuju se riječi,
lagano,
kao boce dobrog vina u podrumu.
Dok još ne izađu na svjetlost,
po njima pada jedva vidljiva, sivkasta prašina.
Povremeno silazim do njih,
pogledam ih, nježno prebrišem prah.
Njima prilazim kao vrijednim starinama
koje se sebično čuvaju;
uvijek se pažljivo bira kome će se pokazati.
O, riječi moje,
koje tek ponekad na vidjelo iznesem
i čiju bol jedini poznajem,
hoću li zažaliti što vas ne učinih dijelom zaborava,
što potpuno ogolih svoj svijet?
Sporo se sakuplja zrnevlje,
mnogo je još do mnoštva,
nekad se čini nedostižnim.
Dok sam u jedinstvenoj radosti stvaranja
doista i nalazio prave stihove,
nikada se ne povjerih sebi:
samo sam poželio da budem pjesnik.
Od nekog za mene davnog doba,
putujem tim zemljama
sa oronulim hramovima.
Po ubogoj crnici,
po nečijoj nostalgiji putujem.
Prolazim kroz kovitlace znakova,
hvatajući se za vlasi
tog čudnog pjesničkog jezika.
A onda sâm,
kao kipar pred nedovršenom figurom:
odstranjujem sve što je suvišno.
Sporo se sakuplja zrnevlje,
svijet se jedan sastavlja.
Opet, kap po kap,
padaju na prostu bjelinu
ta znamenja koja nešto moraju obilježiti:
sve sami pabirci.
Odbacujem riječi koje je neko
ko zna kad i s kojim razlogom izmislio.
Ali kako da one imaju život u pjesmi,
kako da im steknem smisao,
kada ni stvari ne znaju za svoja imena?
Kada je svakom od nas namijenjen
samo jedan pješčanik,
za svoj život, obični ili pjesnički.
Otkad sam prišao pjesnicima,
i zavjetovao se,
tankom trubom objavljenom,
— tom uzaludnom manifestu —
nikad ne rekoh:
evo me, napokon, među svojima.
Hoću li ikad zažaliti
što sam mimo knjiga traćio vrijeme?
Da li ću u svemu,
kad ode ljepota,
kad načne propadanje
kad se nazre gubilište…
Da li ću i sebi nešto ostati dužan?
Hoću li ikad sebe prekoriti:
tako sam malo napisao.