Lidija Nikčević: Druga stanica

JEZIK I ŠUM

Na Svjetski dan čitanja poezije naglas

Kaži mi, kamo usmjeriti šum jezika,

kad niotkuda nema odziva?

Ti čuvaš ljubav u nepoznatim sastojcima,

na hladnom prostoru.

A moje srčane riječi idu uglas sa nervima.

Šaptač sam tvojim nijemim muzikama;

svjedokinja si mojih obnavljanja.

Možda se tako dostiže skladna temperatura

dva rebra što se razumiju u strasnom doticaju.

U tebi ljubav postoji neizgovorena,

ja rizikujem da je previše saopštim.

Uočila je to ona elegantna vlasnica izdavačke kuće

kad je odmjerila naše kretnje

i osmotrila naše poglede, dok smo prelistavali kataloge.

 

Kaži mi, kamo da uputim svoj glas

kad se tvoj sluh premišlja.

Bio sam zapisivač povremenih ljubavnih trenutaka.

Ne morah biti i prorok da bih uočio kuda ćeš otići.

Taj tvoj okrutni plan nije me iznenadio,

slutio sam sve to i prije nego što je otpočela sjutrašnjica.

Ti voliš jezik, ne i onaj njegov šum.

(Ah, šta drugo nego da poštujem,

premda i rebra pamte.)

Tebi ne vrijedi riječ naglas,

ne samo zato što zbilja voliš da pročitaš,

nego što se plašiš da ćemo se u jeziku —

u tom makar i najmanjem šumu njegovom — i prepoznati.

Plašiš se da ćemo se izgovoriti.