JEZIK I ŠUM
Na Svjetski dan čitanja poezije naglas
Kaži mi, kamo usmjeriti šum jezika,
kad niotkuda nema odziva?
Ti čuvaš ljubav u nepoznatim sastojcima,
na hladnom prostoru.
A moje srčane riječi idu uglas sa nervima.
Šaptač sam tvojim nijemim muzikama;
svjedokinja si mojih obnavljanja.
Možda se tako dostiže skladna temperatura
dva rebra što se razumiju u strasnom doticaju.
U tebi ljubav postoji neizgovorena,
ja rizikujem da je previše saopštim.
Uočila je to ona elegantna vlasnica izdavačke kuće
kad je odmjerila naše kretnje
i osmotrila naše poglede, dok smo prelistavali kataloge.
Kaži mi, kamo da uputim svoj glas
kad se tvoj sluh premišlja.
Bio sam zapisivač povremenih ljubavnih trenutaka.
Ne morah biti i prorok da bih uočio kuda ćeš otići.
Taj tvoj okrutni plan nije me iznenadio,
slutio sam sve to i prije nego što je otpočela sjutrašnjica.
Ti voliš jezik, ne i onaj njegov šum.
(Ah, šta drugo nego da poštujem,
premda i rebra pamte.)
Tebi ne vrijedi riječ naglas,
ne samo zato što zbilja voliš da pročitaš,
nego što se plašiš da ćemo se u jeziku —
u tom makar i najmanjem šumu njegovom — i prepoznati.
Plašiš se da ćemo se izgovoriti.