IZ NEDOVRŠENIH EPITAFA NIKŠIĆKIM PJESNICIMA, V
V
Vratio sam se bregovima, voljenim borovima
A zavičajni glasi u vazduhu,
Koje ne slušam s tobom više,
Pri najmanjem dašku nanose mi bol…
Giuseppe Ungaretti, „Iz dana u dan”
Bilo je drugih osveta
možda i težih
prema ranjivim junacima moga grada
koji su jedan po jedan nestajali
ostavljajuć vrtoglava sjećanja
i živote kao žrtve u mjestu.
Sličnih bi epitafa bilo još mnogo,
možda najviše —
o, čuda!
posvećenih živima.
Jedan po jedan nestajali su i gradski čudaci
i naše vrijeme sa njima:
tako smo postali ista generacija.
Još si u mom dahu, Grade — više nego ikad,
tvoje ulice otvaraju ožiljke i nekadašnje nade.
Istim ulicama idem
i ova sjećanja koja tebi predajem
pokušavam učiniti zajedničkim, našim.
Nikšić je i u njima, pjesnicima tvojim
nasmrt povrijeđenim,
u prahu njihovom, koji nam je u srcu,
kao što nam je duh tvoj u srcu i u nozdrvama,
duh koji ne odmiče od mjesta ovog
što podstiče na uzaludnost i patnju.
Sjeti ih se, Grade,
bar kada svečano ruho obučeš
i uzorne građane počneš prozivati.
Ispiši cinoberom imena njihova,
bojom tvojih starih, otmjeno urušenih krovova.
Otkrij iz tog istog cinobera
djela njihova nevina i trajna.
Pokloni se tim razasutim i vrijednim riječima.
Kao da sebe i svoje znamenitosti gledaš,
Grade,
kad u magnovenju ti se jave
oni koji su u nekom mraku daleki i slobodni
i koji tvoja svijetla nikada više neće vidjeti.
Zapitaj se tada makar
imaš li prava na zaborav.
Pa sinovi tvoji su to.