DJETINJSTVO I GRAD
„Jer što je drugo djetinjstvo
nego čisto raspoznavanje mirisa.”
Slavko Mihalić
Prvo da razgrnem grane onih nedužnih godina,
da se vratim u prvobitno doba.
Spomen neporočnog razdoblja, samotnog neznanja.
I onog mjesta koje je ostalo tu,
ukotvljeno u bjesovima.
Sitni koraci po stazama,
tada — činilo se — uveličanih, parkova.
Krugovi po trotoarima, bez cilja;
nikome se nije žurilo do današnjice.
Presijecaš li to ulice ili lebdiš,
dijete?
Ipak je neznanje put do sebe.
(To se sebi obraćam?)
Vremena se smjenjuju,
kao makazama da ih neko reže,
pa si sad ti zadužen
da ih — te komadiće — slažeš.
Sve se usporava i okrugli likovi te posmatraju.
Eno kako razaraju moju razonodu.
No, svako živi za sebe.
Svako jednako ne živi.
(To se građanima obraćam?)
Stoga sad vrlo oprezno, ispitivački hodam.
Dugo sam mislio da je Grad širok.
A on je samo bio razapet.