ĆUTANJE
Nekad, zna to biti satima,
počinjem odstranjivati svaki govor.
Uporno sakrivam riječi. I sebe,
kao njihovog tobožnjeg tvorca,
sklanjam skupa sa njima.
Odričem se tako najstrašnijih dobara.
Svoja osjećanja, iskustva i zemaljske doživljaje
jednostavno ne iskazujem: ćutim.
Nakon te pojave
dogodi se da na tren ne mogu razlučiti
bramanski način života od tišine
u gradskoj čitaonici.
(To je, zacijelo, posljedica
fetišizovanog odnosa prema knjigama.)
I svaka tišina, biće da je tako, raspolaže
različitim značenjima.
Od kakve je utjehe
onda moje divljenje misticima?
Kažu da su sve priče ispričane.
Ali šta ako je svaka tišina istrošena,
ako više nema šta da se prećuti?