Lidija Nikčević: Svjetionik

KNJIGE

Pavle Goranović: Linea Prima

Linea Prima

Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2024.

Broj strana: 128

Nijedna knjiga ne govori sa čitaocem tako blisko, tako sugestivno kao Goranovićeva Linea prima. Njena unutrašnja nervatura — vjerna poslovičnom dvojstvu — puna neosvijetljenih mjesta u kojima književnost i slikarstvo tragaju za zajedničkim porijeklom, otkriva pravce duboko lične estetske kosmogonije, crteže na riži, male ličinke iz kojih se izlêgao cijeli nama poznati univerzum sa svojim gustim, varljivim označjem. Esej, tajni imenitelj života. U njemu, kao ni u podzemnom svijetu, nema razumijevanja za nedodirljivi intelektualizam: samo autorova rijetka erudicija, beskrajna toplina i neposrednost, koje su, prožimajući svaki movens, postale njegova Itaka, njegovo bolno, u sebi zarobljeno srce. I unazad, od posebnog ka opštem, ova knjiga je bezmjerno „znanje oka” koje je njegovu „žudnju za jezikom, za znakom, za saznanjem svijeta” smjestilo u rubni prostor, u lutajuću, „nikad dovršenu sliku”.
Linea prima, linea perpetua.
I ovdje, Pavle Goranović je pjesnik ćutnje, nježni natamnik riječi koje postepeno gube djelotvornost. Ono što u njegovom Samačkom hotelu prepoznajemo kao nostos, povratak, ponovo se javlja kao — upravo — zaokret u polje vječnih stvari, gdje, uprkos jedinstvenom stvaralačkom umijeću, smisao izmiče nalik divljoj, svojeglavoj sjenci. A gdje počiva onaj koji nikad ne odustaje? Jedino u tekstu, prethodno odgonetnuvši razlog zbog kojeg su poezija, „znatiželja bez stanke”, i slika, njena krajnost, fukoovskim rječnikom, locus communis onih intenzivnih, na mahove nepodnošljivih — osjećanja.
I jedna i druga stvorene za mudrost prve linije. (Tijana Rakočević)