Lidija Nikčević: Kompozicija I

ESEJI

EROS, KRV I SVETOST DIMITRIJA POPOVIĆA

Kalon: raspeće i strast

Duboko vjerujem u krv, u tijelo. Umom možemo pogriješiti, no ono što naša krv, naše tijelo, osjeća i vjeruje i govori, uvijek je istinito.

D. H. Lawrence

I kao likovnog i kao književnog stvaraoca, uostalom i kao svestranog tumača raznovrsnih interesovanja i karakteristika, Dimitrija Popovića podstiču oblici prožimanja svetog i profanog. Dok traga za njihovim brojnim odnosima, dodirima i mimoilaženjima, on pokazuje pripadnost rijetkim umjetnicima kojima nije dovoljno samo osjećanje i stvaranje djela, nego i put ka mogućim razumijevanjima. Riječju, umjetnost koja ne teži otkrovenju i koja nema određeni tajnoviti sastav nije intrigantna njegovom eruditskom karakteru.

Knjiga Eros, krv i svetost predstavlja sveobuhvatan, temeljit, multižanrovski nastavak mističnog korpusa velikog umjetnika. Osim što potvrđuje da jedna fascinacija rađa drugu, ovaj rukopis nam se predočava kao neočekivana i dinamična mreža napisanog i naslikanog, ali i kao književno-likovno-teorijski vremeplov kroz vječita pitanja, čiju aktuelnost pribavlja autentičnim analizama i proniknućem u dio nezaboravnih svjetskih umjetničkih opusa. Ova knjiga je lozinka za ulazak u svijet velikih književnih i, uopšte, umjetničkih tema, no i šifra Dimitrijeve poetike značenjskog preplitanja čulnog i magijskog, a sve kroz odabrane scene i junake iz svete knjige.

Eros i svetost u mnogim događajima i njihovim likovnim interpretacijama prosto se zbližavaju, a nimalo slučajno u naslovu knjige (u samoj sredini, dakle) — obrela se krv. Taj upliv je očekivan, budući da su tragovi viđeni u umjetnikovom stvaralaštvu i pošto krv simbolizuje mnoge od umjetnikovih fascinacija. Friedrich Nietzsche govori: „Od svega što je napisano volim samo ono što je ko krvlju svojom pisao. I nastavlja: Piši krvlju: i ti ćeš uvidjeti da je krv duh…” Judita, Saloma i Marija Magdalena krvlju ispisuju svoju i sudbinu svijeta i ta boja određuje duh čovječanstva. Krv je tako trajni sastojak i strasti i smrti. Podsjetimo se i jedne upečatljive slike iz pjesme Mladena Lompara posvećene Dimitriju, odnosno stihova u kojima „pulsira Crna Greda / pozivom da krv opet pocrveni”. Između vitalnosti i bola krv izvire i ispisuje/ odslikava preokrete u umjetnost, čime se stalni obrti uspostavljaju kao kosmički red.

Studije o tri žene iz Biblije — Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni — donose mnoštvo mogućih ishoda i pogodan su povod za beskonačne dijaloge o umjetnosti. Ove stranice, uz odraz fragmenata biblijskog teksta, postaju put umjetničkog, književnog i filozofskog saznanja. Bilo da su to studije o smrti ili rasprave o umjetnosti, cilj im je isti: dopiranje do sebe, do svoje krvi. Moguće da se to događa uz svijest o saznanju u Platonovom učenju: „Saznanje je sjećanje na susret koji smo imali sa oblicima prije nego što su naše duše postale zarobljene u našim tijelima.”

U čuvenoj Poslanici umjetnicima papa Jovan Pavle II podsjeća:

„Tako je Sveto pismo postalo nekom vrstom ‘beskrajnoga rječnika’ (P. Klodel) i ‘ikonografskoga atlasa’ (M. Šagal), za kojim su posezali kultura i kršćanska umjetnost.” Kao takvog ga vidi i Dimitrije: njemu su Biblija i njeni likovi uporište za dodatne kreacije, za širenje oznaka. Onaj savez između Evanđelja i umjetnosti malo koji umjetnik danas tako znalački koristi kao Dimitrije Popović.

U tom kontekstu, dvije su važne teme ukupnog Dimitrijevog stvaralaštva: raspeće i preobražaj. Njima se autor bavio kako u likovnom, tako i u proznom izrazu — one obilježavaju vanvremenost motiva koji ciklično produkuju nova viđenja. Za Dimitrija je karakteristično prikazivanje smjena erosa i tanatosa, zatočenosti i otvorenosti, a svakako da su posebnim senzibilitetom zabilježeni i preobražaji strasti. Umjetnika zanima ona nit koja je blizu oba pola, koja ih prožima, spaja ili razgraničava. Raspeće čovjeka u vre menu i mnogi preobražaji u slikama (i u likovima) govore o svije tu kontrasta, o svijetu koji nam se uvijek drugačije predstavlja. Pri tome on pokazuje na koliko se načina može prikazivati i iskazivati jedan te isti lik, s oslanjanjem na dokumentarno, u ovim slučajevima — biblijsko. Potraga za novim temama pretpostavlja isključivo novinu razumijevanja.

Predmet ovog istraživanja tako postaje samo stvaranje (uz neophodnost razlike između Stvoritelja i Stvaraoca), koje otvara mnoga pitanja: u kakvom su skladu i sukobu tijelo i duh i u njima stvarno i fantastično; potom — i na koji način htonsko dospijeva u (ovo)zemaljsko. Uz to, Dimitrije ukazuje i na relacije između askeze i žudnje, u čemu se takođe ogleda mističnost postojanja. Komešanje medija i izrazā odvija se uz jedinstveno Dimitrijevo umijeće i vanrednu upućenost u teme. Knjiga Eros, krv i svetost stoga jeste rasprava ne samo o umjetnosti, nego i o metafizici, ukoliko su one usljed istog temelja ovdje uopšte i odvojive.

U Dimitrijevoj umjetnosti je važna tačka susret lijepog s doživljajem smrti. On se pita šta sve izvire iz čulnosti, kakve sve neočekivane veze mogu biti s duhovnošću. Pune obrta su njegove vizije, pa se i pojam ljepote mijenja usljed suočavanja s opasnošću. Dimitrijeva erudicija je uvijek u funkciji prožimanja s vremenom, odabira vječnih tema koje su se, kako pokazuje i na reprezentativnim primjerima iz povijesti umjetnosti, različito manifestovale. Ovo je istovremeno i dokaz o beskrajnim mogućnostima umjetnosti, o načinu na koji ona uvećava horizonte. Sve to je i traganje za prapočetkom, ali i onim trenom koji može i danas važiti. Stoga je u znanim junakinjama našeg doba i pronašao savremene Judite i Salome, Mariju Magdalenu i Floru.

Umjetniku je veoma bitno da u ispoljavanju senzualnosti pronađe onu dimenziju kojom se predodređuje lični i opšti usud. Te dvojnosti iskušavaju i spoj sa sadašnjošću jer Prožimanje biblijskog i sadašnjeg vremena, u krajnjem, traži sam Dimitrije u mnogim vanvremenim djelima od — Michelangela do Bacona. Te veze nam posebno donosi ovaj Imaginarni muzej koji nas uči o trajnoj umjetničkoj težnji da objasni svijet. Zavodljivost i dramatika su jedno drugom podrazumijevajući i osnov su za dalju poetizaciju, pa i za smisao umjetničkog djelanja.

Veoma važno je naglasiti da, u suštini, Dimitrije i u ovoj knjizi ispisuje jedinstvenu pohvalu ženi, uz podsjećanje na istodobnost tragike i usuda unutar same ljepote. Kako i sam u jednom razgovoru naglašava: „Žena u sebi objedinjava lijepo i vitalno, senzualno i tajnovito.” Tri biblijska lika (ali i njihove sadašnje verzije) zato su sjajna osnova da maestro snagom doživljaja i izraza dotakne ove intrigantne personalnosti.

Bliskost erotizma i smrti predstavlja posebno iskušavanje svijeta. Nije li sve to žudnja za ženom, za tajnom, za svijetom životnosti? Osmotrimo kao slučajnost onu scenu iz pjesme To kalon velikog Ezre Pounda: „Čak ni u snima mojim nećeš da se predaš / I šalješ mi samo sobarice svoje.” Kao da Holoferno izgovara Pounda: ne zaboravimo onaj detalj da je Judita u njegov šator po spasenje došla sa služavkama. Zanimljiva je onda i koincidencija između naziva ove pjesme u dva reda i biblioteke u kojoj je objavljena Dimitrijeva knjiga. No usud ljepote nadilazi sve, pa otud vojnici pred Holofernovim šatorom izgovaraju: „Ko može prezret narod koji ima takve žene?” Kako to umjetnost može zanemariti?

Na kraju, ukažimo i na briljantni postupak razmatranja obrade tri biblijske žene u svjetskoj umjetnosti. Svojim osobenim tumačenjem i znanjem, senzibilitetom i nervom, autor izlazi iz slike i, s druge strane, prepoznaje njene nepredvidive slojeve. Više planova kompozicije uočava kao više nivoa pripovijesti. Do u detalj će Dimitrije sliku razložiti, dati joj drugačiji kontekst, pribaviti joj novi život. Osim toga, kako sam kaže, pronalazi i slikarsku poeziju. I dok analizira djela, kao da se te slike mijenjaju, približavaju nam se, nižu se mogućnosti njihovog pojavljivanja. Zanimljiv je proces proniknuća i objašnjenja, budući da on prati pokrete slike, zaviruje u njihovu unutrašnjost. I sa smirenošću i sa strašću, Dimitrije interpretira drugu stranu svete knjige i gradi ovaj oslobođeni brevijar, intiman — a univerzalan.

Nesuđeni golman i glumac, papa i pjesnik iz Wadowica piše: „Svi su umjetnici svjesni duboke pukotine između djela njihovih ruku, čak najuspjelijih, i blještavog savršenstva ljepote, spoznate u trenutku stvaralačkog zanosa: sve što uspiju izraziti slikajući, kipareći i stvarajući, tek je bljesak ove svjetlosti, koja je na nekoliko trenutaka zasjala pred očima njihove duše.” Wojtyłin zemljak, nobelovac Czesław Miłosz, ovo je pismo smatrao čudesnim događajem i vjerovao je da će se pojaviti djela koja će pokazati njegovu opravdanost i istinitost: „I možda će nam se onda ono što nam djeluje nemoguće pokazati mogućim.” Baš kao u djelima Dimitrija Popovića.