ESEJI

Zanimljiva su i korisna štiva (romansirane) biografije znamenitih pisaca. U tumačenju njihovih djela ona dakako nijesu presudna, ali jesu nezaobilazna. Ma koliko znali da se biografijama, makar direktno, odriče uticaj na tkanje teksta, ne možemo da ih ne potražimo, da ne zađemo u privatni svijet njihovih tvoraca. U svakom od nas čitalaca ima nešto i od znatiželjnih biografa.

A biografi, oni djeluju kao dobrovoljni zatočenici života onih koje strpljivo i uporno portretišu. Nekad i svoje živote podrede obožavanim piscima. Tako je Gerald Martin, profesor filologije na Univerzitetu u Pittsburghu i profesor karipskih studija u Londonu punih 17 godina radio na, kako tvrdi, ne autorizovanoj, nego „tolerisanoj” biografiji Gabriela Garcie Marqueza. Tako da ga je i sam autor romana Sto godina samoće, iako u početku podozriv prema Martinovom projektu, smatrao svojim službenim životopiscem.

Nije ni slutio taj Englez iz Hampshirea kakav ga je posao čekao. Jer, on tvrdi da i sam Marquez, u nekim razdobljima i njemu nepristupačan i stran, ima više verzija pojedinih događaja iz života, koje je vrijedjelo uvrstiti u ovu knjigu. I tu je sklon fantazijama i mistifikacijama. Ali ipak je, ne bez ushićenja što može računati na Eckermanna svog doba, svom biografu saopštio: „Samo pišite što vidite; što god napišete, to ću biti.”

Martin je tom poslu bio toliko predan da je obišao bezmalo sva mjesta, sve stanice odista burnog Marquezovog života. Propitivao je i njegovu majku o tome kakav je bio „mali Gabo”, razgovarao sa njegovim prijateljima iz različitih perioda, poznatim kolegama, sa članovima mnogobrojne, po mnogo čemu tipične latinoameričke porodice Garcia Marquez. (Na posljednjim stranicama nalazi se čak i vrlo precizni rodoslov Marquezovih.)

Iako očigledno opsjednut velikom figurom nobelovca, Martin ispisuje knjigu koju obično svrstavaju u „objektivne tekstove”. Pronikao je u srž Marquezovih djela, no istovremeno je svjestan i složenosti ove izvanserijske ličnosti. Njegovih čudnih sklonosti i strahova, na primjer, a najviše njegove nepredvidivosti. Tako će pisac jednom tvrditi da piše potpunu fikciju i nakon toga istaći: „Ni u jednoj mojoj knjizi nema ni retka koji ne bih mogao povezati sa stvarnom zbiljom.”

Vrijedi vjerovati ovom drugom iskazu. Upravo to mjesto ukrštanja literature i biografije žarište je uvjerljivog Martinovog istraživanja.

I pored ispoljavanja nekih blago rečeno neobičnih osobina, Marquez je čovjek čija dosljednost, pa čak i ona koja mu i nije bila neophodna, u svakom slučaju imponuje. Ostao je po mnogo čemu tipični kolumbijski kostenjo. Čitava literarna avantura bila je obilježena traganjem za djetinjstvom. Odrastanje uz djeda umnogome je odredilo njegov životni i stvaralački put. Gerald Martin u svom tumačenju, naravno, uvažava i tu činjenicu. Knjiga počinje, u stvari, i prije Marquezovog rođenja.

Slavni pisac je volio sombrera, mrzio kravate; njegove karirane košulje kojima je od mladićstva vjeran nekad bi bile predmet poruge. Nije on za to mario. S druge strane, moć ga je očaravala. Prestiž je bio boraviti u njegovom društvu. U tome su uspjeli neki državnici i revolucionari, glumice, izdavači, španski kralj, Bill Clinton, Robert Redford… (O Fidelu Castrou, posebno.) Zvali su ga da bude posrednik i pomiritelj, počasni gost i važan govornik, a on, u suštini svoj i tvrdoglav, prijateljevanje s takvim ličnostima i svjetsku slavu gustirao je samo kad je njemu to bilo potrebno. U svrhu literature i zauzetih zabluda. Neminovni povratak u imaginarni Macondo bio je važniji za pisca uvijek uplašenog da će ga jednom iznevjeriti riječi.

U trenucima najveće slave, svjedoči Martin, bio je potpuno izgubljen, pa je ostalo upamćeno da je kasnije svog prijatelja Alvara Mutisa upitao da mu kaže šta se u stvari desilo: „Reci mi kako je bilo u tom Stockholmu, ne sjećam se ničega. Samo vidim fotografske bliceve i sebe kako trpim novinarska pitanja, uvijek ista pitanja. Reci mi čega se sjećaš!”

Grand Hotel Stockholm, apartman 208. Bio je novembar deseti, godina 1982.

Neko će uzviknuti: „Evo ga, compadre…”