KAKO KNJIGE IMAJU VIŠE VREMENĀ I VIŠE ŽIVOTĀ?
Čitalac čitaocu
U interesovanju za literaturu, moja prvenstvena ambicija je čitalačka, ne spisateljska. Tako je i ovo knjiga u kojoj se ne obraća pisac onoliko koliko to čini čitalac. Udvojena čitanja — kao osjećaji i iskustva koji se umnožavaju, kao riječi o knjigama koje su usložnjavale misli. Hoću da vjerujem da je ovo knjiga koja funkcioniše udvoje jer — i prije nego što je napisana takva je bila, protkana stalnim i promjenljivim susretima autora i čitaoca.
Tako su ove stranice samo odjeci nekadašnjih i sadašnjih čitalačkih strasti, njihovih trenutaka i neočekivanih djelovanja. Sjećanje na to kako sam nekada čitao tekstove, kako sam razumio sebe i druge i kako su se čitanja preobražavala zajedno sa mnom dok su se mijenjale i stranice o kojima sam pokušavao nešto zapisati — pritom, naravno, govoreći i o sebi, svojim osobinama, očekivanjima, putevima. Jer, o čemu god da pišete, o sebi ćete ponešto otkriti.
Čitanje onih knjiga koje su vas djelimično odredile pretvaralo se kadikad i u pisanje. U tom nekanonskom pristupu, može biti i nasumično otvaranim stranicama, dolazio sam do neobičnog otkrića: knjige su nas već spoznale.
Udvojena čitanja su jedna čitalačka ispovijest koja svjedoči da ne čitamo svaku knjigu na isti način. Kada nam se nakon određenog vremena knjiga vrati, ona više nije ona koju smo upoznali. Kao što nijesmo isti ni mi sami, koji čitamo u različitim vremenima.
Raspored i izbor u svakom momentu mogu biti drugačiji. Ovo ogledalo knjigā je samo dio čitalačkih traganja i prepoznavanja u drugim autorima, fenomenima, načinima pisanja, ritualima… U sadržaju su se našli knjige i pisci kojima sam se vraćao udvajajući se i sâm u tom književnom rondu. Sve to smatram neočekivanim blagom, mjestom među „aristokratijom odabranih knjiga“ (Alberto Manguel).
Toliko je nadvremenosti u knjigama, toliko se vremenā u njima prepliće – vrijeme onog koji je pisao i vrijeme onog koji čita, pa sva vremena kada smo čitali sljubljuju se svjedočeći o mijenama čitaoca i pisca. Čitaočevo i piščevo vrijeme sadržani su jedno u drugom.
Ezra Pound je govorio da ne razumije knjige koje ne sadrže određenu količinu života. Privlače nas takve knjige, koje će dospjeti do sâmog kuta naše svijesti, promijeniti nam um, proširiti vidokrug pokazujući nam drugačije ogledalo. Igra je to ponavljanja, ali uvijek na novi način. To su i sati našeg obnavljanja posredstvom knjiga i onih bliskih a dalekih pisaca.
Tražeći pouzdano Društvo dvojnika, uočio sam nekoliko krugova ove knjige — koji se odnose na više vremena i prostorā, na više poetika koje simbolizuju određeni autori. Ti se ciklusi po potrebi i presijecaju, ukrštaju, dopunjuju. Prožima ih ljubav prema knjizi. Ako se vidi da sam u toj vrtešci pokušavao opstati, onda sam, skupa sa čitaocima, obišao mnoga mjesta.
Udvojena čitanja su takva jer se udvajaju uloge pisca i čitaoca. Počinju od jednog čitaoca koji dolazi do pisca, pa se od tog iznenadnog pisca opet vraćaju ka čitaocu. Tako i knjige, naše utješiteljke, imaju više vremenā i životā.
Knjige… Eh, nema tu konačnog niza, niti konačne riječi.