Opens in a new tab
Lidija Nikčević: Kompozicija I

GRAD KOJI SE UDALJAVA

Mirko Kovač, pisac koji je mijenjao naše knjige

Ivani Kovač-Barett

1.

S vremena na vrijeme imao sam priliku da boravim u Istri i da obilazim neka krasna mjesta neobičnih imena, čak sam znao i da zalutam u unutrašnjost tog (ni sa čim uporedivog) podneblja. Ali Istru najviše pamtim po onom što se nikada nije dogodilo. Nikada se nijesam, iz pretjeranog ustručavanja valjda, odazvao pozivu da budem gost na adresi: 43. Istarske divizije 6–1, 55210, Rovinj, Republika Hrvatska. Zbog toga i danas često osjećam pritajeni bijes i prilično veliki stid. Nedostaje mi ta kuća koju nijesam posjetio, taj dom pisca i njegova biblioteka, koju sam samo u televizijskim prilozima ovlaš mogao vidjeti.

Ostalo mi je, biće namjesto utjehe, ono što sam stekao još u prvim danima čitalačkih užitaka: putovanje neponovljivim jezikom Kovačevog pripovijedanja, to radosno putovanje bez povratne karte.

I dalje boravim u tom jeziku koji iščezava. To je jezik koji od nas dijelom nevidljivo odlazi. Kažu da je Kovač posljednji veliki pisac one Jugoslavije; no on je i posljednji čuvar jednog sada već skoro ugaslog jezika; njegove su knjige među posljednjim svjedočanstvima da je takav jedan jezik nekad i postojao. To je jezik za kojim ćemo sigurno žaliti i koji će biti rijedak izvor nostalgije u vremenima koja još ni ne naslućujemo. I sâm sam nostalgičan kada (sada već isključivo kod Kovača) čitam riječi koje više nigdje ne mogu čuti, nigdje pročitati. Uostalom, kao čitalac ponosio sam se prostorima tog jezika, tog krajolika kojem pripadam: i ja sam sa iste razdaljine, s istom dječačkom čežnjom, gledao onaj grad u zrcalu, svoje riječi iz djetinjstva nalazim najviše u tom neprevaziđenom djelu, u predjelima kojima se prostire piščeva uzorita mašta.

A o jeziku će Kovačevom, ipak, najbolje Božo Koprivica (njegovim načinom, u dvostrukoj „hronici najavljene smrti” brezovačkog sanatorijuma, godina onih kada očevi pisaca doživljavaju surovo otkrivanje blizine smrti i „novog srodstva”): „Kovačev kosački jezik, pa spiritistički jezik, jezik antikvara, medicinski jezik, jezik ljekara vještaka, jezik boja, kao jantar boja; apotekarski jezik, trgovački jezik, religijski jezik: jevrejski, katolički, istočnopravoslavni; klesarski jezik, jezik fotografa, bokserski jezik, jezik duhanara, udbaški jezik, jezik fratara…”

To je jezik gradova i jezik poezije, jer i poezije u Kovača ima, a vidjećete i zašto. Jezik tromeđe i jezik bez granica, jezik mojih rođaka i mog sanjivog dječaštva. Takvim je jezikom pisao i govorio Kovač, koji je riječi čuvao više nego jezikoslovci i autori rječnikā. I, ako mi je išta dao prostor na kojem sam rođen, to je ono što je svojim rječnikom i stilom za sva vremena zaposjeo Mirko Kovač.

Kako su beskrajni Kovačevi prostori. Sav svijet u jeziku, sva sjećanja u jeziku, sav život u literaturi. Mijenjaju se vremena kazivanja, ali prostori ostaju isti, samo riječima omeđeni.

Kovač, pisac izgubljenog stoljeća. Pisac nestalog jezika. Kovač, pisac za pisce.

 

2.

Prisustvo Mirka Kovača osjećam otkako sam zavolio knjige. (Naše familije potiču sa bliskih prostora, čak su i rođačke.) Prve Kovačeve knjige sam čitao, kako bi to autor Ruganja s dušom kazao, „u gradu N.”, i to u sobi s čijih sam prozora vrlo često gledao čovjeka nevjerovatno nalik Mirku. Preko puta moje zgrade — žive Kovačevi. „I jedno naselje kojega više nema i život u njemu djelimično mi se pokaza pred očima. I moji drugari iz djetinjstva, ili njihove sjenke, protutnjaše pored mene u trenu. Možda je to bila nada da taj svijet i dalje postoji u nečijem pamćenju.” To je nestali grad N., a ovo su riječi tog Kovačevog dvojnika, kojeg sam svakodnevno posmatrao (tekst Nikšić kojeg više nema, piščev brat, i sam veoma obrazovan, čovjek od knjige Milorad Kovač). Eto kako sam i zašto zavolio čitanje, kako sam čitanjem upoznavao sebe.

To je zaista bila priprema za drugu stvarnost. Sjećam se da je Brodsky kazao da je čovjek „proizvod svog čitanja”, pa onda neka bude tako, nemam ni riječi protiv.

„Naša su mjesta boravka određena i prije nego smo ih izabrali”, piše M. Kovač u sjajnom eseju Imamo li trajnoga grada, kada se prisjeća tog usudnog 13. 12. 1991. godine. Predodređena Istra.

Kovač je, kao niko prije njega u ovim našim književnostima, pisac Grada. Zato je, recimo, priča Teškaš (prva nagrada na natječaju Večernjeg lista, Zagreb, 1970; kasnije po njoj snimljen Zafranovićev film Muke po Mati) više govori o gradu N. iz nekih dalekih godina, iz „rastresenog vremena”, nego bilo koja hronika ovog mjesta. I zato uvijek kada stupim u neke gradove o kojima je Kovač s tako neobičnom strašću pisao, osjetim neku blizinu. Čak i ako su ti gradovi velikim dijelom izgubili svojstva, kao grad N.

Zbilja, „imamo li trajnoga grada”?

Pa kako objasniti, a da ne bude nezgrapno, da su to putevi moga djetinjstva, ona tromeđa: moj grad koji se udaljava, Mediteran koji ti je pred vidom, onaj grad s prepoznatljivim platanima i Gospodin Grad čije su ulice nerijetko junaci Kovačevih djela. Nedavno, Stradunom, kao da sam i sam taj dječak bio… I vidio onog dječaka koji se snaodi u lavirintima starih pločnika. I traži cipele Knuta Hamsuna.

I onda, zamišljam trenutak kada je Danilo Kiš imao običaj reći: „Pa ti više doživiš za jedan dan nego mi za ne znam koje vrijeme.” U Kovačevom pripovijedanju je tako. Čitava bogatstva s raznih horizonata, pripovijesti iz svakojakih društvenih slojeva, bezbroj briljantnih minijatura koje se savršeno sklapaju u tekst. A o piscima tek, možemo saznati više nego iz njihovih biografija. Više smo doznali (i doživjeli) iz Kovačevih knjiga o mjestima, o atmosferi u nekoliko gradova, nego iz bilo kojeg drugog štiva. Obilazim sva ta mjesta kao da sam već tamo bio više puta, to je dio mojih mjesta, mog zavičaja… I onaj predodređeni Rovinj.

Vodič kroz djetinjstvo, kroz gradove, uputstvo za pisanje — sve su to djela Mirka Kovača. On je ne samo svjedok stoljeća, nego svjedok jezika. Grle nas sve te riječi, pomalo zagubljene.

Toga svijeta, tog rječnika jednostavno više nema. Kao ni te osobene mašte. Definiciju grada koju je on dao ne možemo naći ni na kom drugom mjestu… Jer, gradovi ipak samo u sjećanju postoje. Sve je u zrcalu sjećanja. Ili nigdje. Ili nigdje!

 

3.

Svaka knjiga je, dakle, nedovršena. I svaki ozbiljan pisac njeguje tu zdravu pomisao da njegov rukopis nije dovršen. Svaki pisac, svaki istinski pisac zna da piše takvu knjigu.

Svaki pisac mora imati jednu nezavršenu knjigu, kaže jedan Kovačev junak, „rukopis na kojemu će stalno radit i ispravljati ga, jer pisanje je intima, bludni čin”. A Kovačevi junaci su stvarniji od likova koje svakodnevno susrijećemo, svi do jednoga. Čak i onaj anđeo (Anđul?), jednako kao i onaj sveprisutni vrag…

Dvije posljednje Kovačeve — moje su omiljene knjige. Jedna se drugom objašnjava. I nijesam siguran da li je kraj onaj nezaboravni opis smrti očeve iz Grada ili je to posljednje poglavlje posljednje knjige, jedine formalno nezavršene.

Grad koji se udaljava. I vrijeme u zrcalu, prošlo vrijeme, vrijeme daleko. Knjige koje se jedna drugom završavaju zapravo nude mogućnost kraja. Sloboda izbora kod Kovača uvijek postoji, sloboda i raskoš čitaočeva. Otud ove knjige čine jedinstvo savršene nedovršenosti. Čar nedovršenosti udvoje.

Da bi se ovakve knjige napisale, mora postojati odista čvrst ugovor s memorijom, ali i ugovor s razočarenjem. Džentlmenski je odreći se gađenja i prezira i u svojoj bilježnici sve to podvesti pod bezazlenije pojmove. Jer to ne zaslužuju jezik i stil vrhunske književnosti. Svakakvi tipovi prolaze kroz ovu pripovijest, ali postoji izvjesna simpatija i prema huljama, ako su već spremni izgovoriti rečenicu koja vrijedi. Jer je literatura iznad svega. Ugovor s darom, davno potpisan. Jer dar sve nadilazi!

Tako nijedna knjiga nije dovršena. Jer je čitanje beskrajno. Utoliko bolje po Kovača. Dok traje čitanje, knjiga ne može biti konačna. Dok traju varijante pisma, tako složenog i jednostavnog u istu ruku. Dok se žanrovi elegantno mijenjaju, jedan drugom ustupaju prostor, slažu se nekim svojim redom, jer pisac voli „kad roman sažima više književnih rodova”.

Roman — memoari, zar nije to oznaka za cjelokupno njegovo djelo? Ali to nikad nije isključivo dokumentarna proza. Kod Kovača je sve u službi razotkrivanja, ali otmjenog: „I ja sam sve činio da se taj međaš, taj granični kamen žanra pomakne, te da autobiografsko i memoarsko ne bude samo prisjećanje, nego da postane i oblikovanje svijeta i epohe, te da tako otkloni one dvojbe ‘ili roman ili autobiografija’ jer zašto ne i jedno drugo sve dok crpi jedno iz drugog.” I tako je zapravo bilo od Gubilišta — skrajnutost žanra, u prvom planu život kao literatura. Žanr probranog sjećanja.

„I nadalje mislim da jedno djelo nije završeno sve dok njegov autor ima volje mijenjati ga”, neprestano Kovač upućuje čitaoca u tajne postupke unutar njegovog istrajnog stvaranja.

Kako je samo, u suštini, opor i istinit taj naslov, briljantan uvod u smrt. Testamentarno, a s duhom mladića. Vjerujem da će se vrijeme dragocjenosti njegovih knjiga sigurno približiti. Kovač nikad slučajno ne citira. Zato se i sjeća Marqueza koji kaže da piscu nije potrebna mašta nego sjećanje, uspomene koje zavređuju ući u vrhunsku književnost.

Ostaće ipak i bolan način da se pokaže da nijedna knjiga zapravo nikada nije dovršena.

 

4.

Niko nas bolje nije učio šta je fikcija a šta realnost. Niko bolje o likovima. I kako realnost može biti fiktivna, i obrnuto. I još nešto: poslije čitanja njegovih knjiga — to ne mora biti čudno — uvijek sam imao brojne i raznovrsne snove. Kao što ima snova, čudesnih snova dok čitamo Kovača, u svim njegovim knjigama. To je nešto što traje i mimo čitanja.

Kovač, pisac (i) za snove. Kakav žal kad završimo čitanje Kovačevih knjiga: tada ostaje miris moćnog jezika i uzdah onih (ne)dokučivih predjela. Trenutak kada čekamo još magijskih riječi. Niko nikada, nijedan čitalac, siguran sam, nije odložio neku Kovačevu knjigu, a da nije poželio da ona traje.

Na neobičan, duhovit, ali i istovremeno vrlo jednostavan način učio nas je ozbiljnosti, temeljitosti. Učio nas je kako piscu jeste sve dopušteno da se kaže, ali i na koji način to može da se napiše.

Jedan intervju s Kovačem iz osamdesetih godina nosi naziv Pisac koji mijenja svoje knjige. To jeste tačno: pisac je godinama s istom posvećenošću pisao i ispravljao, ali je jednako ispravno reći i da je on pisac koji je mijenjao i naše knjige.

„Knjiga poslije koje je čitalac isti kao i prije njenog čitanja jeste promašena knjiga”, tvrdi Cioran. Eto zašto Kovač nema nijednu promašenu knjigu. I zato što nakon njegove rečenice čitalac ne može biti isti. Niti nakon susreta s njim možemo biti isti. Drugi, isti J. L. Borgesa, u godini između Gubilišta i Moje sestre Elide.

A onda odjednom: Vilenica ili taj „vragolan slučaj”: potpuno prirodan Kovač. Sa stilom. Jednostavnošću. Gospodstvom. Najveći ljudi zapravo jesu najskromniji i najjednostavniji, potvrdilo se sve iz Kovačevih proza. Ako je pisac suviše samoljubiv, sam sebe diskvalifikuje. Samoljubivost ne pristoji posvećenicima. I zašto mi se desio fajl „Pavle — preporuka”, kada sam htio odustati, ako nije zbog onog vraga, slučajnosti.

Knjige Mirka Kovača mirišu na lice svojte, na jezik nestalog zavičaja, na pećinu Vilenica i na park Zvijezda u Ljubljani. Na freška jutra u Lipici i na unutrašnjost jednog bijelog alfa romea pulskih registracija… Ostala su pisma — kratka ali iskrena i važna: pisanje i gospodska nostalgija. I pisanje kakvo se neće ponoviti. Ili: nostalgija za (takvim) rukopisom.

Kovačeve se knjige čitaju njegovim glasom ili nikako. On nije pisao priče nego priče u pričama; nije romane nego romane u romanima. I pripovijetke u romanima, a sve su to opet i životopisi, kao što je sve stvarno i izmaštano, ali u jednom mahu. „Stvarnost je uvijek dvojbena, književnost je istinita”, izgovara pjesnik Oskar Davičo u svojstvu junaka knjige Vrijeme koje se udaljava.

„Osobno, ostajem odan autorima čije priče‚ nalikuju levitaciji. U svakoj rečenici romana tražim odbljesak poezije, ako nije tako, hvala lijepa, imam ja što čitati, vratit ću se onome što sam već čitao.” Otud bi pisac, po sopstvenom kazivanju, svakog jutra, prije rada na rukopisima, pročitao po nekoliko dragih pjesama.

 

U prozore i vratnice lupa bura tmurnih ura;

dršću male dvokatnice Bura. Bura. Bura. Bura.

 

Bura je. Često je bura. Zamišljam onu radnu sobu, zamišljam i onu skladnu biblioteku u 43. Istarske divizije 6–1. Pored crteža i slika Bobinih, slika Leonida Šejke i Dragana Lubarde, Reljića i Glavurtića, a sve su slike u riječima i obrnuto, red bi bio da se tu nađe i portret Tina Ujevića koji je radio Mirko Kujačić, Kovačev rođak po majci, 1926. godine. I to ne zbog ova četiri stiha i uzbudljivih priča o Tinu, nego i zbog početaka književne avanture, one priče o biblioteci u gradu N. Zbog neprolaznih scena koje su predodredile pisca.

Pa zašto se u svim Kovačevim gradovima neka znamenja ne bi nazvala po piscu koji ih je učinio nezaboravnim junacima — zar ne bi tako bio ispunjen dug prema mašti i prema Knjigama?