ESEJI
JEZIK I ZEMLJA, PJESNIK I GRAD: JEDINSTVENI KISMET
Prufrokovska šetnja Abdulaha Sidrana
Neka ovo i ne bude pjesma, ali barem
govorim ono što osjećam.
Czesław Miłosz, Sarajevo
Poezija je uvijek višestruko nasljedstvo. S tim se prtljagom nosimo kao sa neuporedivim uzdarjem i istinskom obilježenošću (ili — ukletošću, nikad ne znajući koja će strana tog složenog nasljeđa prevagnuti). Poezija je tako u isti mah i tabut i kismet. Žigosan je tom teškom ostavštinom, ali i izrazitom pjesničkom samosviješću naš Abdulah Sidran, pa zato u Bašeskiji i pjeva:
Ne hulim, samoću sam
ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto
užas.
Tim je krajnostima obilježen poetski prostor autora Sarajevske zbirke. Taj naslov kao da upućuje na određene eksponate — izumrle a ipak sačuvane vrijednosti jednog grada i zemlje, koje valja obići i vraćati im se. I zbilja, u vrijeme kada poeziju sa svih strana umrtvljuju, ne može joj se osporiti raritetni inventar u autentičnom muzeju uspomena. Svakako da i Sarajevska zbirka mora imati svoje kataloge i dobro čuvani prostor kojem će se u različitim vremenima poklanjati i čuditi slučajni i namjerni posjetioci odnosno čitaoci.
Sidranova pjesnička soba, muzej zemaljski i onovremeni. Živa voda sjećanja.
A duši koja pjeva ostaje samo sjećanje: malo gdje kao kod Sidrana tako je ustanovljena stvarnost. Šta je onda čovjek do pjesma koja se sjeća sebe više nego života samog?
A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako kao
što traje i život, kojeg eto kao da ne živim, već kao da
ga se sjećam…
Izvojevati gubitak, kakve li poetske sreće! Našem su Sidranu uzalud nasrtali na jezik i zemlju, na biće i grad, na šahovske figure čak, kad je od tog veličanstvenog gubitništva stvorio istinsku poeziju. Zbirku sjećanja čiji su junaci brojni prijatelji, uzgredni antijunaci, poznati i neznani, Otac na službenom putu i rijetki arhiv koji sadrži kreativni prevod Hölderlinovog Pisma majci na bosanski jezik (pjesma Mora). Poezija je tako i svijest koja gleda i u drugima živi.
Možeš li — kaži — sestrice mila,
zamisliti sebe, u tuđoj uspomeni?
Između takvih spoznaja, osjećanja i nagovještaja bivstvuje Pjesnik. A njegovo srce je posred sjećanja kao najpouzdanijeg izvoda iz matične knjige rođenih i umrlih. Živjeti i pisati znači sjećati se, a sjećanje se, poput poezije, ukazuje kao vrhovno prokletstvo i prvoklasan dar. Ne piše slučajno Sidran:
Ja sam… sjećanjem nagrađen i kažnjen,
ono je moje jedino imanje, i ničega
drugog nemam…
Da, Imanje. Nije lako pisati o ovoj poeziji (jer ona istodobno sadrži unutrašnje definicije i vanjske doživljaje kao dio istog tkiva), ali je sasvim prirodno s njom se sroditi. Sidrana treba misliti; s njegovom se poezijom prisjećati, čak i događaja kojima nijesmo svjedoci a doživljavamo ih tako našim, zajedničkim. A uspomene su to višeznačnog postojanja koje se pretvara i u dvostruki ateizam.
Ja sada vidim samo stvarnost: granice moga
tijela su i granice moga duha! Je li to kazna
za dvostruki moj ateizam? Neka i jeste, ali ja
za sobom ostavljam kost, ja ključnu za
sobom ostavljam kost, i po njoj biće
rekonstruisano biće ove nesreće!
Čitači budući naši tako će pronać zvučnu onu
tačku, kad most se ruši, kad sve se ruši, u
utrobu svoju, u suštinu. I onaj koji ovo piše,
u golo će da se pretvori stablo, u zimsko stablo
golo, koje raste iz betona, s lišćem od jauka,
s granama od krika!
Ili je to stravično poistovjećenje usuda duha i materije ili moćno književno zavještanje, tek Sidranova ključna, koštana riječ iskazuje misao koja pjeva o bolnom i dostojanstvenom, pa opet nekad i radosnom nestajanju. O smrti koja se davno nastanila u biću, koja narasta, kao i tužna svijest što se razvija; o biću kao Drugome u kojem živimo i koji sa nama preživljava. Iz te atmosfere Sidran gradi ideju o sebi u vremenu budućih saznanja, tuđih čitanja. Pjesnik uvijek ima na umu čitaoca i samog sebe u nekom vremenu u kojem će živjeti tu poeziju: ista je to soba, isti krug. I kada se stavlja u ulogu nekog drugog subjekta, ne može pobjeći od sebe. On je to isto biće koje pati u prethodnicima i sljedbenicima. Kao što kroz vlastitu krv prolaze te riječi i emocije.
I tako, ujedinjavajući vremena, Sidran zamišlja i sebe i čitaoca koji ga posmatra zaleđenog u nekom razdoblju koje smo moguće odistinski i živjeli. To je već sasvim svejedno: Tako smo sami — živi i mrtvi — uvijek isti.
Opet onaj isti Izvod iz knjige…
Sidranova se poezija dešava oči u oči sa životom, nama pred očima. I kada sve potone, tu je pjesma koja nekako sve utišava, sve čini mogućim. Utjeha ponovljenog. Utjeha da se ne dešava premijerno i da se dešava drugome. Poezija je izgleda ipak ta koja donosi preblage slutnje i spokojni plač. Prtljag s početka teksta je podrazumijevajući.
Nema kod Sidrana mistifikovanja književnih tema, niti poezije same: on piše ono što je odživio a što svako može doživjeti. A ovdje te riječi zvuče kao vrhunske maksime, riječi koje su neizgovorene stanovale u nama, ali ih nikada naše misli nijesu na taj način mogle oblikovati. Tako se stvara zajednička tradicija i uspomena. Pjesnik zna da je jedini otpor stvarnosti moguć kao njegovo opasavanje riječima. Otud je najveći mislilac onaj koji osjeća, koji srcem zna pronaći stih i opravdanje.
Abdulah Sidran ispisuje trajnu sarajevsku lirsku bilježnicu — od stvarnosti i slutnji sazdanu. Ovo su stihovi kroz koje teče Miljacka, ali ta je lirska voda sačinjena i od one koja teče kanalom Grande, od krvi i ostataka vlage u Protopopincima. Povijesno je uvijek lično, a lično može, što bi se reklo, biti svačije i ničije. Jazuk je protraćiti to neobično jezičko, životno i umjetničko bogatstvo.
Moramo još i ovo reći. Sidran je pjesnik suštastvenog, Tinovog pobratimstva: i kad se jeca i priziva, čak i kad se igra šah. Bratimljenje i s građanima i prolaznicima, čitaocima koje nikada neće upozna ti, ali čiji bol jednoimeni izgovara. Poezija je mogućnost i potreba združene samoće. Upravo kao kod Tina:
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
Abdulah Sidran je istinski pjesnik grada. To je mjesto gdje se dešava poezija, a pjesnik voli sve te promjene i nepredvidiva zbivanja. U gradu, dakle, stanuje poezija, a u srcu je poezije naravno — sjećanje. Iz te pjesničke emocije slijedi prufrokovska šetnja — lagani koraci kroz biće (Partizansko groblje, Šetnja sa Stevanom). Ima ova poezija nevidljivi i nečujni ali sveprisutni ritam koračanja po gradu, pod rukom sa pjesničkim sabratom. Šetnja kao svođenje računa, skraćivanje koraka do Crne rupe, do neba koje nema uspomena — poezija kao pobratimsko koračanje. (Avdo, čekamo se na Bistriku, kod Sameka.)
Uzvišenost poezije i jeste u tim koracima neminovnog približavanja.
Ova antologija (a svaka je Sidranova knjiga antologija, panorama Sarajeva) svakako je dijalog pjesnika sa sobom iz drugih dimenzija: onog Sidrana nekadašnjeg i onog koji se nastanio u dušama sapatnika, možda i sebi nepoznatog.
Pjesme naknadnih i konačnih (samo)spoznaja, svima neophodnih:
Što god nisam
prije trideset godina
umio razumjeti
danas mi se događa
Čitajući ovu poeziju možemo lako osjetiti da nijesmo toliko usamljeni ili bar da naša duša ima bližnju, ali i da nam neko nedostaje. Zajednička je to, neimenovana bolest od duše. Pjesme razumnog straha i budnog snoviđenja. Sidranove su rime pjesme slutnje i susreta. Samo što se čovjek treba kao u Maka Dizdara odkameniti (recimo, u pjesmi Dažd: „trebalo bi se konačno sastati / sa već davno odbjeglim vlastitim srcem”). No čitaoci Sidranovi su se davno odkamenili: u uličnim epitafima, za znane i nepoznate, u pjesmama koje nestaju kao što nade venu i kao što tone Venecija, kada po nama, čitaocima, pada noć teška i kada skupa s pjesnikom bliskim izgovaramo: „Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!”
Abdulah Sidran, pjesnik je to svikao na čuda.
A nakon ovakvog pjesništva, šta li je svijet do planeta Sarajevo, šta smo mi do budući sarajevski sefardi. Proživljavajući ovu poeziju, čitalac će znati da bdije uz istinskog prijatelja i znaće da u gradu u kojem to čita nije sâm. Čitaćemo pjesme koje smo znali odživjeti a ne i napisati. Živjećemo mnoge događaje kao svoje.
Ovo, uostalom, nijesu pjesme koje će se samo čitati: ovo su pjesme koje će se događati. I šta više tražiti u ovo doba kada se možda još samo s poezijom može među ljude doći? A šta god tražili, naići ćemo na Pobratimstvo lica u svemiru:
Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.
Jesmo li to mi sami? Dok se ogledamo u ovim stihovima, pitamo se:
jesi li ovo, Sidrane, ti…