Lidija Nikčević: Kompozicija I

ESEJI

SVE JE JOŠ TU ŽIVO, ŽIVO…
I ROMANCE I BALADE

Luko Paljetak: Pjesma kao svečanost
i blagi dani Poezije

Sa doživljajem svijeta i umjetnosti u punom zamahu, u onim impozantnim predajama i davanjima, desetljećima već Luko Paljetak se iskazuje kao poeta doctus i poeta ludens, biće igre među onima koji misle, mislilac među razigranima. Misliti i pjevati,  za njega su živahne, igrive djelatnosti, naklon blažene znatiželje i ogromno spremište svakovrsnih znanja. U njegovom su umijeću sakupljene mnoge strane čovjeka, sva raspoloženja podesna za nastanak pjesme. Ovaj dugotrajni igroriječ nastanjuje se u dušama čeljadi koja s Lukom pate i raduju se, onih koji uprkos svemu vjeruju da čistota poezije uzdiže svijet. Strofe su to naših dugih sjena, onih nevidljivih i neznanih, no i onih koje je pjesnik profinjenim damarom u nama pronašao.

Luko je Paljetak pjesnik koji sažima žanrove i zbližava ljude i vremena. Pa kakav je to samo književni univerzum u kojem učeni pjesnik uvodi igru kao misao i širi umjetničke vidokruge tako što će se sva iskustva slivati u pjesmu? On istražuje domete jezika, obuhvatajući iz svih perioda, takoreći iz one Tinove „opće zdjele” pisanog i doživljenog. Darovi jedan od drugog zajmaju tvoreći okretan slikopis namijenjen svim uzrastima i svim mijenama svijeta.

Zbilja, kojega je uzrasta planeta i dokle narasta stvarnost, sve dok, u inat odrastanju, pjesnik, posve oslobođen, bira doba za sebe?!

Autor Strpljivog stepeništa gradi slojeve književnog tako što ih iskušava, zanatski, ludički, načinima teorijskim i naučnim, potpisujući verzije vlastitog manirizma. Ne najavljuje li on time novi pravac u poeziji, koji vladari u izuzetnoj Republici stihova? Ovaj virtuoz stiha, neumorni tragač za oksimoronima, uresitelj bilo koje svakodnevice, jednako one turobne razgaljene, uspostavlja tako pramac koji je izuzet iz svih tokova, a da je pri tome, začudno, u svim tokovima i svim preobražajima. Kada nas pripusti u svoje renesansne i ine glasove, pred nama se ukazuje istinsko blago. Od kojega slobodno i mi pomilovani uzimamo, budući da smo se prisno prepoznavali u tolikim srokovima i rodovima.

Gle, gle samo onih sanjā od pjesama u kojima Luko Paljetak sjedinjuje držićevsko i gundulićevsko, vojnovićevsko, dubrovačko, u krajnjem — mediteransko. Ali im pridodaje Šekspira i Dantea, recimo. Potom, u njegovim knjigama srasta klasično sa modernim. Kao što se u njemu združuju bezmalo sve umjetnosti: slika, muzika, riječ… Od svih tih uzdarja satkan je ovaj čovjek osobite radosti kreiranja, onaj koji ustrajno pjeva o svijetu koji bi i sam za promjenu mogao biti raspjevan i koji bi se čak tom raspjevanošću mogao objašnjavati.

I opet, začudo, pjesnik koji nije reformator uvodi poetska pravila, ona koja vrijede u njegovom Skrovitom vrtu. Hedonistički i odricateljski, ironijski i opominjući, na tisuće drevnih i aktuelnih načina. Tako postaje medijum posredstvom kojega spoznajemo i obične trenutke i nepisana pravila univerzuma, bezbroj sitnica i isto toliko opštosti. O svemu pjeva glasom nostalgije koja ovdje nije čežnja za prošlim nego pogodna književna građa, nađeno nasljeđe koje valja obraditi i oduševljeno uvesti u pjesmu.

Da, nostalgija nije za njega put u prošlost, nego prilika za uzlet ka novome, kušanje današnjeg u starim simbolima, provjera kovanica i restaurirana kovačnica riječi. Kao da su ove pjesme od starine same zatečene u novim prigodama, pa nas iznenadi njihova savremenost. Propitujući nasljeđe, Luko ga sam veze, u tim njegovim senzualnim nitima sadržane su mnoge epohe i mnoga znanja. Moguće je onda da naš pjesnik nije renesansni koliko je svevremeni, ali je, dakle, i savremeni.

O, duboko je on u ovom vremenu, iz ovog vremena crpi. Više dimenzija bića i vremena zrcali se u pjesnikovom kosmosu čija magična svojstva opijaju čitaoca. Pa i ako je sve ponavljanje, ako sve je viđeno već, kako to da je on uvijek energičan i nov? Pa i ako „svaka je pjesma prijevod“, opet on je krepak i blizak svakom vremenu i prostoru. No dok se god govori drugačije, vrijedi ponavljati jer je zajedničko, baš kako govori Paljetak u pjesmi Jeka:

Sve što mi šapćeš, ženo, to nije samo naše,

srebrna ptica pjeva za mnoga nijema grla,

netko je mnogo prije pio iz iste čaše,

mnoge je davne stope poslednja stopa strla,

kad zagrle nas tuge, i nepoznate suze

uz ove naše skupa niz lice sporo puze.

A u samom Gradu uvijek je doživljaj drugačiji, makar sve nam se činilo isto kao prije, makar se ništa ne maknulo. U tom skamenjenom ritmu, u toj melodiji zidina ‒ iščekuju teme koje očas prerastu u pjesmu. Trajni je to dijalog Grada i pjesnika. Energija poezije oživljava prošlost i sadašnjosti dodjeljuje novi temperament. Eto, zato je Paljetak uvijek bodar: skupa sa Vojnovićem on nalazi: „sve je još tu živo, živo!…” Onako kako Odisej Elitis uzvraća: „Još uvijek je rano na ovom svijetu, čuješ li me?” I Grad i pjesmu on uzdiže do poetskih visina, do boravišta muza. Time oslikava Godišnja doba dana, i grada i svijeta, godišnja doba naših osjećanja sa nečim herkulskim u svojoj naravi.

I kad je sve još tako živo, kad je još tako rano, Luko Paljetak znalački preuzima one vrijednosti od kojih je sačinjen njegov glas, donosi nam ga kao zbir doživljenog, pročitanog, iskušenog; naposljetku urođenog i naslijeđenog. Tako u pjesmi Rezervni dio zvijezde skladno pojašnjava:

Ništa u meni nema što nije negdje bilo

upotrijebljeno prije, i nadam se da još će

služiti, ili biti od koristi, jer tako

postupa svaki mudar graditelj…

Kako onda doći do njegove ukupnosti, do one cjeline koja se ogleda u drugima, kao što i mi naše mnoštvo, naše pojedinačne likove lako pronalazimo? U mnozini i samštini, on sakuplja „strašne i lijepe čase”. A takvo nešto je dosegljivo zato što je čovjek za njega prvenstveno biće strasti, neko ko obitava između tu i nigdje. Pjesnik je i sam prostranstvo, zna se sroditi s kamenom i nebom, u njemu je sadržano sve što možemo vidjeti u svijetu. Zar i Luko ne piše „s većinom sam ptica sam u rodu tad bio”, pokazujući kako se odomaćen biva u prirodi, kad već toliko pružaš stvarnosti.

Paljetak piše i da bi pokazao da je sve u literaturi moguće, da je sve u poretku i da isto tako sve može biti izokrenuto. Tako u njemu šutnje govore a riječi šute. U stanju trajnog djetinjstva samuje i druži se pjesnik, u stanju fluidnosti i vječnih pitanja, začuđenosti i stvaranju čuda, u prividima koji se ukazuju ponad stvarnosti.

Rapsod i filozof, trubadur i mislilac, onaj koji sljubljuje zvuk, sliku i riječ. Parodičar je i polemičar, sa riječima između goropadnosti i poniznosti. Zapravo, sve što je pisao može biti jedan bezmjerni rekvijem. Onda, zar nijesu isto romance i balade, zar nije isto pjevati i biti? Pjesma se ukazuje dvojno, i kao čežnja i kao veselje; nikada ne znamo šta će prevagnuti. Kako se jezik razgranava i kako se uvijek može različito o istom, u toj savršenoj nesavršenosti traga.

Pjesnik je i lutkar i lutka, onaj koji pada, ali — uvis. „O hoćemo li saznat visinu gdje smo pali?” — dovitljivo se pita Paljetak. Eto kakvim se skalinama kreće ka muzama, ka magmi zvanoj Poezija, koja se ukazuje kao otkrovenje. Jer, i pjesnik je onaj koji osjeća, on ne piše uslovljeno nego samo „dodaje slovu slovo”.

Otud Tonko Maroević s pravom precizira: „Luko Paljetak je paradoksalno jedan od najcjelovitijih, najjednodušnijih glasova novijeg hrvatskog pjesništva, a istodobno i jedan od najrazvedenijih, najrazgranatijih. Doista, u njegovoj je osobnosti golem registar, njegov je instrument najbliži orguljama. Ali i nije čudo kad je baštinio gotovo sve povijesne raspone Grada, pa može i ’autom na korzu’ po svojemu Stradunu, ali i kroz ’naše vile’ opjevati ne samo Cvijetu, nego i, recimo, Juliju Primicovu.“

Luko Paljetak u svemu pronalazi krupicu pjesničkog. Svijet posmatra kao predio slobode u kojem vlada trajno nadigravanje. Sve je jedna nepregledna scena. I Grad se ukazuje kao pozornica, otud je pogodan za pjesmu. Za pjesnika je sve jedan hip iz kojeg valja zahvatiti i u pjesmu preobraziti. Šta je poezija nego „rasap mene”, šta li je pisanje nego, prosto, „upute kako se gradi kula od karata”? Tako će reći pjesnik koji „nevidljivu drži zastavu”. Pjesnik, nalik svojoj riječi, ne posustaje i to valjda ohrabruje same riječi što mu se u izobilju pružaju.

Paljetkova pjesma registruje obrte u svijetu, ali s pjesničkim podešavanjem. On je svjestan lavirinta u kojem istražuje, pa će u pjesmi Kocka saopštiti: „Završili smo da bismo početkom / stizali opet kraj i tome kraja / nema, a ni početka, to nas spaja / u času baš zbog toga tako rijetkom.” Pjesnik nikada ne izgovara završnu riječ; pita se: jesmo li na istom mjestu? Na onom s kojeg smo krenuli ili s kojeg smo zašli među druge godine. Ova nas poezija uznosi ka vrijednostima o kojima sanjamo, u smjenama raspoloženja i opčinjenosti životom. Poezija u kojoj su doba naizmjenična:

(…)

najljepši dio noći pripadne uvijek danu,

najljepši dio dana u noć se želi skriti,

najljepši dio tijela duša je, nije tijelo,

najljepši dio duše tijelo bi biti htjelo.

U ljubavi od svega ostanu neke riječi,

druge se dobro snađu, pređu u drugu službu,

kolika god je nježnost nešto ih uvijek zgnječi,

nešto u nama drži kredu a nešto spužvu,

čak i kad život stane jedan se njegov dio

ne vrati nikad k nama jer naš i nije bio.

U ljubavne nas uvodi dubrave Luko Paljetak, pjesnik mislenog daha, malenih čuda i velikih uzdaha. Pjevati je, okrenimo se početku, isto što i ljubiti, a ljubiti — opet ima odgovor — znači biti „besmrtno smrtan”. Oblik poezije nekad poprima žensko tijelo, kao što i pjesnik može biti nalik vodi i njenim ćudima („Ti meni budi kiša, ja ću tebi.”). I struktura pjesme mora imati neku filozofsku ljepotu. U takvom poretku riječi, združujući čuvstva, uzvikuje pjesmi O slobodo, polihimnično, zanosno, mladićki.

Duše mi, poezija je ovo koja pada kao cjelov na čitaoca. No kako ga dočekujemo uvijek željni tog glasa i iznenađeni njegovom neustrašivošću pred svijetom?

Antejski vezan za poeziju, protejski vezan za Grad, Luko Paljetak njihov je simbol. Njegova je poezija „veliko vijeće” kulture. Jer razumjeti grad, grad kao biće — isto je što i ponovo govoriti o ljubavi, isto je što i predati se riječima.

Pjesni dubrovačke i pjesni ljuvene — samo da se na to svela, bila bi velika Paljetkova poezija, no ovo nije samo poezija grada, nego poezija grad, i poezija koja gradi. (Kao što se sastavlja parket ili krov, bješe li ono?) Kao što su zidine nastale, kamen po kamen. I niko ih ne može pomaknuti jer su postojane. Zna to „meštar od svega”. Jer već danas je Lukov libar ne samo nezaobilazna sadašnjost, nego i važno nasljeđe.

Od posebne je pjesničke loze naš Luko Paljetak. Pjesnik koji se u svemu ogleda, istovremeno starosjedilac i putnik. Pa zar on sam nije pjesma? Kroz njega se izgovara pohvala stihu, Gradu, umjetnosti. I gdje su sve dospjele njegove kule od riječi, njegove zvjezdarnice…

Ako Parnas ima Stradun, na njemu stoluje pjesnik Koljenskih otoka. Pjesnik koji svoju lirsku šetnju univerzumom završava tako što je uvije doma: „…ne treba niđe hodit, a i đe bi i išo / (u kući krepava se a na Stradunu živi), / jer ulica to nije, nego svijet…” Fešta je to od poezije u koju cijeli grad može stati, svi likovi iza kulisa odjednom se nađu u knjizi. Taj parac poezije u svom dlanu drži pjesmu, rasipa njen prah, ona ga svuda nalazi, stalno mu je svežanj rima na dlanu, no to vrijedi zaslužiti. Uvijek nam on dolazi s ogromnim darovima.

Pjesma mora da bude svečanost, u valerijevskom tonu. Svečanost je i svaki susret sa Lukom Paljetkom.