Iz rubrike ESEJI O SLIKARIMA

U središtu ovog djela počiva konstantan interes za odnos prema ženi, tačnije, njeno ogledanje u umjetnosti(ma). Dimitrijevo bavljenje ovom temom važan je doprinos likovnom, književnom, pa i filozofskom poimanju usuda žene — od simboličkog Rađanja Venere pa sve do periodā dinamičnih društvenih preokreta i tehnoloških revolucija. Počevši od njenog lika/likova, ostavljajući snažan autorski žig, autor dospijeva u unutrašnjost bića smještenog između dva suprotstavljena ruba. Sve što se dešava između označenog vremena i prostora odlikuje se neprestanim promjenama — prvo u tijelu i njegovim nutrinama, pa do obrazloženjā koja su donijela različita učenja, škole, autori i razdoblja. To je uporedna anatomska i antropološka metamorfoza, trajno izazovna za našeg umjetnika.

Znatan dio njegovog stvaralačkog rada odvijao se — u znaku žene. I u okviru tog polja vraća se on „starim rukopisima” i otkriva nove. Pride, ovo nije samo Mit o ženi, nego i mit o mitu.

Umjetnik pojašnjava pojam žene ne da bi tek osjenčio njenu drevnu i sadašnju poziciju, već proces ide u obrnutom smjeru: time nam razotkriva svijet i njegove mijene. Na taj način ispisuje i uvijek mističnu pohvalu Ženi, ali istovremeno dotiče vizuelne simbole i metafizičke pojmovnike od kojih je ovaj motiv satkan kroz istoriju. Pojam sagledava u punoći, čime nas upućuje na mnoge ćudi same umjetnosti. Brojna su njena ogledala. Eno ih, sežu sve do „nedokučive misterije trajanja” žene. I knjiga i slika (ali i ljepota, drama, sudbina) ženskog su roda: nijesu li to bazične Dimitrijeve strasti u okviru kojih se njegov sistem za predstavljanje misli množi i usavršava?

Svako djelo autora Raspeća strasti na neki je način utemeljena rasprava o umjetnosti. I svi njegovi radovi traktati su o pojedinim temama umjetničke povijesti. Tako ova dva formata jedan drugom služe kao podloga. Štaviše, jedan se drugim objašnjava. Kao da, nakon izvjesnog vremena, umjetnik želi dopisati svoje brojne likovne radove i time još bliže predočiti gledaocu/čitaocu svoju poetiku odnosno njena elementarna svojstva. Kao svestranom stvaraocu, olakšano mu je da mijenja vizure. No kao veoma odgovornom tumaču — prijaju mu raslojavanje i dalja razgradnja ili izgradnja jedne iste teme.

Motiv žene je u Dimitrijevom stvaralaštvu sveprisutan: u različitim formama i tretmanima, ukotvljenim prije svega na umjetnikovom dosljednom razumijevanju ovog motiva kao jedne od — vjerovatno svega nekoliko — vječitih tema. Tu valja tražiti njegovo pozivanje na svete knjige, inicirane dijaloge sa njima, a potom i na suštinske oznake metafizike, iskazane kako u likovnoj umjetnosti, tako i u literaturi ili teologiji, naposljetku i u savremenim fenomenima. Obilazio je umjetnik ovu tematiku od svojih početaka, mistifikovao temu i mitologizovao stvarnost. U svemu tome je od mitova sačinio sopstveni koncept u kojem je opet centar — kao, uostalom, i u srži njegove poetike — biće na raskrižju.

Svakako da je Dimitrijeva prednost prilikom bavljenja naznačenim tematom pozicionirana u njegovom vanrednom likovnom daru i snazi svih radova i brojnih ciklusa koje je tim povodom realizovao. Odavno su njegovi ženski likovi plijenili pažnju ne samo likovne publike i kritike, već i onih koji su se u drugim žanrovima bavili sudbinom „ženstva”. Otuda je njegova umjetnost otvorena za raspravu. Čak možemo reći da je, ukoliko ne izazove odgovarajuću provokaciju, nedovršena. Kao što su i svete i profane knjige nedorečene ako su lišene dijaloga o njima ili ako ne prouzrokuju stvaranje novih djela. Dimitrije u kreativnom zanosu piše i slika misleći na onaj eliotovski trenutak („kad se dovrši ono što je Bog zacrtao po svojemu naumu”), ali neprestano zaokružujući razumijevanje pojmova koji zaposijedaju njegov um i dar.

Nekolika su, dakle, ključna kruga Dimitrijevih tematskih opsesija. No ovaj „nesvodivi corpus femininum” — sveprožimajuća je to tema. Tražeći slojevita imenovanja osnovnog pojma, Dimitrije istovremeno traži i smisao postojanja umjetnosti, može biti i samog postojanja. A oba procesa nemoguće je posmatrati i objasniti bez upliva u mnoštvo pomenutih metamorfoza koje oni doživljavaju. Apsolut umjetnosti doseže se tek kad se sve dovede u sumnju, kada sebe postavi u poziciju razborite interpretacije već nastalih mitova. Uslijediće onda dopisivanje (docrtavanje) po faktografiji, tačnije, po već napisanim/naslikanim objavama o ženi. U tom veoma aktivnom procesu u kojem se mijenja i naš pogled na određeni uzorak, ali samo zajedno sa samim tim uzorkom, Dimitrije rasuđuje o umjetnosti. Zanimljivo je da nas pri tome motiviše da vjerujemo u taj novostvoreni mit. Stvara neko vjerovanje bez vjere. Vjerovanje koje namah vizualizuje i problematizuje i koje se legitimiše kao jedna od mogućih verzija trajno promjenljivog mita o ženi.

Kontinuitet vidimo i u određenoj empatiji sa (anti)heroinama mnogih obličja i razdoblja, bez obzira na karaktere zastupljenih ličnosti. Premda se posebno osvrće na „okrutnu čulnost” žene, autor insistira da registrujemo gotovo uobičajenu predodređenost usuda. Prisjetimo se ovdje riječi Simone de Beauvoir: „Ja sam zaželjela da teškoćama pristupim frontalno umjesto da ih izbjegavam… ustvrdila sam da se — samovoljno ili protiv svoje volje — uplićemo u strane sudbine i da moramo preuzeti tu odgovornost.” To samo svjedoči o žigu koji Dimitrije prati u likovima odabranih grešnica i svetica. One su antijunakinje koje mijenjaju „tamni miris zemaljske kobi”, a time svakako umjetnik pronalazi prostor da protumači i preobražaje svijeta. Slijedeći one koje uvijek idu ususret čudu.

Često ljepota podrazumijeva bol; često je ljepota srođena s patnjom. U komešanju stvarnog i nadrealnog umjetnika zanima odnos čulne i duhovne ravni — koliko su oni u vezi i oprečnosti? Put je to od čednosti do strave, od naivnosti do opscenog, od ljepote do izopačenosti — sve do fatalnog kao neizostavnog motiva. Sva ta ukrštena značenja umjetnik posmatra u totalitetu. Tako sjedinjene teme čine i jedinstven mit, stvoren iz pobrojanih vlastitih snoviđenja i iskušenja svijeta.

Unakrsno uviranje u unutrašnjost tijela i duha je neophodno i Dimitrije se iskazuje kao vanredan poznavalac mnogih oblasti. Tako se otjelotvoruje jedan svevremeni mit. On se vanredno snalazi dok kreira promjene medija i ispoljava odomaćenost u svim tim oblicima. Intervencije u tekstu i u slici — njegovi su osobeni znakovi, čime saučestvuje u zapitivanju o značenjima poznatih koncepcija, filozofskih stavova, te književnih i drugih razumijevanja. Iznova, povijest raspeća prati umjetnik, njegova je dužnost da pronalazi tajne slojeve umjetničkih, mitskih i svetih tekstova. Tako traži i veze između povijesnosti i aktuelnosti ove zbilja neiscrpne teme.

Budući da je Dimitrijevo likovno i književno stvaralaštvo podstaknuto i crnogorskim usudom, u ovoj jedinstvenoj galeriji stanuju i žene iz crnogorske povjesnice, pomalo skrajnute unutar nacionalne istorije i umjetnosti, ali obilježene univerzalnom tugom i duhovnošću. Autor je svoje stavove donekle približio Njegoševom poimanju ljepote (otud je i uvodni citat same monografije „sovršenstvo tvorenija„), a likovima Kosare ili Jelene Balšić dodjeljuje oreol tragične ljepote, čime ujedinjuje ličnu dramu sa onom koju proživljava zemlja, što je nadomak antičkim svojstvima. Niz omamljujućih relacija umjetnik nalazi i u savremenim fenomenima, čime elegantno polemiše i sa proizvodima postmodernog doba.

U okviru tih kosmičkih ciklusa razmjenjuju se i osobine ženā — simbolā. I tako Dimitrije prati mnoga ispoljavanja žene, tumači sveto i prokleto u njihovim preplitanjima. Prožimanje likova i sudbina objedinjuje se u ljepoti erosa i blizini smrti koja, ipak, sve nadmašuje.

Mit o ženi je smješten tačno na samom raspeću koje zauzima pojam žene tokom nepredvidljivih vremenā. Jedinstveno je središte u kojem se ukrštaju autorov talenat i intelekt i zavidna su njegova saznanja o temi koju obrađuje stalno težeći da ih unaprijedi. Iskazuje se tako kao kompletan autor čija se interesovanja dopunjuju. Dimitrije nadilazi čak i svoje primarne pasije i gradi teoriju koja se ne završava.

Kao izložba koja mijenja postavke tražeći nove figure i prostore, kao mit u izgradnji, kao samorođeni mit, kao priča koja je svjesna svojih nastavaka… Tako nas uvodi ne samo u pregled postojećih znamenitih djela, već i u nove opsesivne umjetničke kreacije.

Kako rekosmo, Dimitrije polazi od teze da je žena mit po sebi i taj mit prati putem istorijskih i drugih preobražaja. Od starozavjetnog stvaranja, ali svakako i u prethrišćanskom periodu, ovaj pojam nudi brojne izvedbe koje umjetnik iznova promišlja i gradi. Popovićeva imaginacija nije samo vizuelna, niti je njegov izraz jednoobrazan.

I figurativno i konceptualno bavljenje ovom temom Dimitrija svrstava među najveće poznavaoce ove velike teme. On teži obuhvatiti svaki dio složenog pojma i predočiti nam biće u totalitetu, opisuje bivstvovanje konačnog u beskonačnom. Crpi nove izražajne oblike koristeći stvarno i fikcijsko, umrežavajući ih, mijenjajući im centre.

„Mit o ženi /je/ svojevrsna galerija onih ženskih likova koji su posebno zaokupljali moju pažnju i bili izvor neiscrpnog nadahnuća”, napisaće autor uvodeći nas u jedinstvenu avanturu koju ćemo iskusiti među slikama i slovima, unutar jednog uzburkanog mita. Prisutni su i crteži i asamblaži, kolaži, kombinovane tehnike, akvareli, čak i fotografija, pjesma… Sve to pokazuje i raskoš Dimitrijevog iskazivanja. A zašto ne bi sve funkcionisalo kao autorova ispovijest i ženi i mitu?

I ako se potvrdilo da se istorija ponavlja kao tragedija i farsa, onda se ovdje mit ponavlja kao tragika i vrhunska kreacija.