Iz rubrike ESEJI O SLIKARIMA

Na slikama Voja Stanića ne prikazuje se niti realno niti nadrealno, nego ono što je (odnekud) moguće. Ili, bar ono što je prirodno – u svijetu kakav se ukazuje samo onom običnom geniju sa Škvera. To je već promenada duha na koju se naše oči i um lako sviknu. Ekvilibrista među svjetovima, to je Vojo Stanić, slikar koji nam ustupi svoju raskošnu imaginaciju, pa ležerno ode iza slike. Ili je to on i iznad slike?

Vođeni njegovom začudnom stvarnošću, mi – posmatrači, često se zagledamo u onaj novski prozor, umjesto da zamišljamo kako je to vidjeti baš sa tog prozora. Taj prozor je okrenut i prema unutra, prema suštini jedinstvenog umjetničkog bića i njegovom tihom traganju. Moramo imati na umu te višestruke poglede, i kad su sklopljene žaluzine, i kada u sobu ulaze mnoge žute boje (pa mnoge plave) i prerastaju u linije, u snopove i u pozadine drugih boja.

Vojov prozor je ionako već ušao u legendu. Funkcioniše kao nekakav obrnuti svjetionik. Umjetnikova osmatračnica. Ali to su okna i prema slikarevom unutrašnjem svijetu. I kada mislimo da se pogled ustremio ka daljinama, tada dospijeva u srce djetinjstva. Privilegija je to umjetnikove naivnosti i sklonosti ka ponovljenim počecima.

Nego, duboke su veze Gospodina Grada i našeg Gospara među umjetnicima. Davno je zapisao Luko Paljetak za Voja: „Odlučno ide ka djetinjstvu jer je to najdalje kamo se može stići.“ To je onaj slavni dubrovački meštar od svega, koji je pjevao o glavnoj ulici ovog dijela svijeta: „…to je mala škatula koju zorom otvara golub sivi; / u kući krepava se, a na Stradunu živi, / ima đe poć, i ko bi inkontrat ćeo koga, / ne treba nego izić za vidjet svoga boga.“ Opisao je tako Luko interesovanja samog Stanića, njegov odnos prema ulici i onom što ga okružuje. Njegove slike idu tamo gdje se istinski živi. Uz uslov da se život može izmaštati i jedino kao takav priznati. Više mu i neće biti potrebno, evo već je stoljeće, evo već je više od stotinu godina.

Vojo Stanić jeste, ako bi se već moralo reći, slikar ambijenta, no kakvog? On sve teme preobražava ili preslikava u primorske jer – odabrao je da bude u središtu zemlje odnosno Mediterana, koji u njegovoj umjetnosti apsolutno opravdava svoje osnovno značenje. Centar jednog dovoljnog svijeta.

Kod Voja se svi (sredozemni) gradovi slivaju u jedan grad. Međutim, koji je to grad, pitaćemo se gledajući njegove cikluse i izložbe, balkone i bašte, zatekli se makar načas u njegovim praznicima ili onom bioskopu, posmatrajući život izbliza? Življenja drugih u mjestima gdje je sve nadomak podsjećaju nas na neizbježnu prolaznost, na usporeno ali neumitno računanje vremena.

I zašto se umjetnik izdvaja u takvom okruženju? Zašto njegovo vrijeme ne teče na isti način, kao da se odijelio od doba i od mjesta? Eto zato što je Vojo naprosto nadmašio vremena. Njegov (filozofski) stav podsjeća na fantastični Tanpinarov naslov: Institut za podešavanje vremena. To mu je uspjelo jer njegovo vrijeme nikoga nije opterećivalo niti pogađalo; stvaralo je paralelno vrijeme. Podešavanje sata je uporedno sa podešavanjem oka. To su viseći vrtovi samo njegovog Vavilona. Pa ko smo onda mi da to tumačimo?

Interesantno, mnogi su neizbježno pisali o Škveru, o Novome, o toj fantastici mjesta. Međutim, ja vidim nešto nadrealnije. Kao da se ovim slikama utemeljuje jedan grad. Pri tome, Vojo zatiče stanovnike, dodjeljuje im brojne uloge. Duh mjesta je u njegovom duhu. On prepoznaje u tom svom polisu, magične trenutke, obješenjačke prestupe, načine usamljenosti, ali i urnebesna druženja. Nešto se sporedno zbiva, a važno, veoma važno. Sâm život. Tu je graja, pa i tišina. Život u damaranju, koji mjeri onaj nepogrešivi časovnik slikara čije vrijeme je odskočilo. Vojo je uhvatio svijet mimo svijeta. Nadmašio je svijet odabirući godine u kojima će da stvara. To je privilegija umjetničkog trajanja.

Ako bi imale svoje doba dana, ove slike su se dešavale, recimo, do podne. U razgovoru s Kasaresom, Borhes piše: „Ima i nešto čarobno: manje-više nepoznati gradovi koje vidimo pod čudnim svijetlom svitanja. Svaki se grad u zoru malo mijenja; pomalo je nepoznat.“ To je i Vojov grad, tako izmišljen da mora postojati, idemo ka njemu, kad god poželimo. U jednom danu sadržani su svi njegovi dani i godine. Da li je to i zasluga prvog pogleda?

Pitam se, ne samo ja, i ne samo da se pitam, nego se i čudim – slika li Vojo onako kao što priča, kao što razmišlja i sanja? A znamo da slika snove. Ne možemo da se ne zapitamo to, premda je sâm rekao da slika kako ne bi pričao. Kako ćemo to znati kada se on sâm toliko odupire tumačenjima. Iako je, onako škrt na izjavama, ipak najviše kazao o svom slikarstvu. I to svojim stavom, humorom, jednostavnošću, onim zavodljivim glasom koji nadolazi s platna, koji iz mora isplovljava.

„Ja želim da dodam ono što se ne vidi“ – jednostavno će Vojo Stanić. Odatle je posvuda umjetnost, ona koja ne zna da se upravo zbiva. Može se razumjeti i bez riječi, po osjećaju, može se i ne razumjeti, dopustiće čak i to njihov tvorac, ali utoliko gore po takvog posmatrača, lišenog fantazija i vještine čitanja okoline.

U Vojovom djelu susrijeću se promatrano i posmatrač, gdje ovaj drugi zadobija svojstva onog prvog.

Čitavo djelo Voja Stanića na neki način je retrospektiva. Retrospektiva obdarenog pogleda. Čast mikrosvijeta. Ali, ovo nije samo pregled onoga što je prošlo, nego i prikaz onog što nam stalno nadolazi – kroz slike djetinjstva, kroz smjehotresne himere, kroz razna priviđenja. Odvijaju se regate u našem umu, jedrenje na odrazima onog prozora. Pri tome, duva jugo, Vojov „omiljeni vjetar“, onaj koji uzburkava temperamente. Pokretne slike juga tako dobijaju neograničeni prostor. A umjetnik lako stvara žanr od žanrova. „Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red“ – ove riječi kao da je Zuko Džumhur namijenio svima koji pokušavaju pisati o Voju.

Ako bi se govorilo o naraciji u ovom djelu, onda bi mu dobro došli i komentari, poput onih koje je i sâm ispisao, od jedne rečenice ili dvije, ali one koje idu u samu suštinu pojave koju nehotimice promišlja.

Ako još sa slovima ima veze, ova je umjetnost svijet – osmotren kao natpis. Tek napomenimo i to da su vrlo postojane i veze Stanićeve sa literaturom. Dva puta, nimalo slučajno, Vojo slika „Pjesnika“, ali i „Pjesnikinju“, pa „Čitača“, dok je način viđenja „Vješticā“ odista fenomenalan. Njegovi su zapisi sočne jezgarice duha. No, za ukupno njegovo djelo, najadekvatniji naziv bio bi „Kosmikomike“. I sve to već je pronašao Tonko Maroević. Zanimljivo je da su oba meštra iz ulice Gundulićeve; jedne koje odavno nema u mjestu Vojovog djetinjstva, tamo gdje nema ni „Konaka za prenoćište“, i druge u kojoj Tonka nema. I zato: „Posuđujemo termin ’Cosmicomiche’ od Itala Calvina, sintagmu koja spaja zbiljnost i ozbiljnost svemira s podsmješljivim, humornim osjećanjem. Čini nam se da i Stanićeva umjetnost ima slična svojstva, da spaja inače posve disparatne vrijednosti i svojstva, da svaku svoju emanaciju čini maniristički nestabilnom, uzbudljivo invertirajućom, istodobno kozmičkom i komičkom.“

Umjetnik je u trajnoj igri, pozvan je da odredi novo: „Istorija je dosadna, ona je lišena mašte – ona je lažna.“

Ovo je već istorija trenutka. Kakva je to slika na kojoj nema više slika? Takvih valjda i nema u Vojovom opusu. Na mnogim slikama prisutne su druge, nekad se jedna postavi, ram je spreman, nekad je nose, nekad se po njoj i piše. Ovo je i istorija izvojevane lične slobode. Koliko zbog onog dječaka – crtača – partizana, toliko i zbog slike „Prolaznici“, gdje svako ima svoju kapu. Ili „Utakmice“, na kojoj je (sasvim nelogično, a tako prirodno) nekoliko lopti. Tako je i u svemiru, lopte su planete.

Ostao je dječak, a nadišao je Vojo godine Đure Sedera i Paje Jovanovića, a  zamalo i one Hansa Ernija. Tako će i njegovo djelo prerasti ova vremena. U čijim je izazovima dokazao da je svoj, da njegove slike ne mare za uglavnom loše preobražaje ljudi i vremenā. Ma o čemu da govorimo kad on to već zna…

Konačno, ovdje je dokolica filozofski problem. Osnovni, jer ovakvi se slikari bave samo temeljnim fenomenima postojanja.

Vojovo djelo pripada najboljim knjigama o Jadranu.