Iz rubrike ESEJI O SLIKARIMA

U samotnom podlovćenskom kraju, odvajkada sazdanom za tajanstva, melanholiju i mnoge umjetničke nagone, bilo je vrsnih, nezaboravnih stvaralaca slike i riječi. Vaznosile su se ideje i djela obdarenih Cetinjana daleko od okamenjenih rodnih pejzaža. Bilo je umjetnika posebnog kova, „pustinožitelja” što vjerno preniješe atomsferu ovog kosmičkog bljeska. Ali niko valjda među njima nije tako dugo i posvećenički u samoj umjetnosti obitavao kao Mihailo Mujo Jovićević. Na onom je jednom istom mjestu trajao a da se do mnogih svjetova uznio. Niko među onim znamenitim umjetnicima nije tako vrijedno stvarao kao Mihailo Jovićević. Milunovićev učenik discipline, učitelj tolikih generacija, maestro slikanja i konzervacije — ostavio je obimom, kvalitetom i simbolikom veliko djelo, koje u svakom smislu nadmašuje crnogorski prostor. Dostatno za muzej tišine i umjetničkog prosvjetljenja; muzej likovnog obraćanja svemogućem.

Na Cetinju, u onoj višebojnoj zaravni pod svetom planinom, u dolini čudesnih metafizičkih odjeka, umjetnik se srodio sa tlom i djelom. Decenijama je strpljivo nosio umjetnički luč van vremena i van prostora. Slikom, a daleko izvan slike. Dospio je tako svojim ciklusima do Njegoševe „životvorne” svjetlosti: u središtu njegovog djela je krst, u krstu čovjek, a u čovjeku — univerzum. I njegovo Cetinje koje ranjava i iscjeljuje.

Može i drugačije: sve je u simbolu, kao što je simbol u svemu. Nezaustavljivi znakovi koji okružuju raspetog čovjeka ostavljenog da bude tek jedva vidljiva tačka na slici, kao što je čestica u svemiru. Jesu Jovićevićeve teme sakralne, ali su duboko životne, zapravo — proživljene, budući da je čovjek u središtu njegove umjetnosti. Odnosno, u fokusu je njegovo odmetanje do neshvaćenosti i neslućenosti, konačno i do same katarze. Sam u mnoštvu — u centru Mediterana, obuzet knjigama postanja, oprhvan prapočecima patnje, umjetnik je krotko stvarao djela koja će ga opravdati. Mihailo Jovićević, umjetnik traganja i duhovnosti, čovjek milosrđa i tihosti.

U ovom opusu se stapaju božanske i zemaljske teritorije: između njih je boravio slikar urođene golgote. I dok se prepoznajemo u priči o Jovićeviću, njegovom gradu i pečatu, kao da posmatramo sliku pod nazivom Zalazak sunca posmatran iz mog ateljea (djelimično u Lubardinom maniru), o kojoj će autor, u tim tako rijetkim iskazima, ipak reći: „Čovjek mojih godina više se okreće zalasku nego izlasku sunca. Na prvoj izložbi koju sam posvetio djelu Luča mikrokozma moje slike bile su potpuno apstraktne za ono vrijeme. Danas one izgledaju drugačije.” I zbilja, one izgledaju drugačije jer su nas obasjavale, mijenjale sebe i nas same. Samo je njihov tvorac ostajao odan nađenoj samsari.

Šta je sve iz svog ateljea vidio Mihailo Jovićević? One horizonte koji su drugima nedosežni. Luču koja ga je rano dotakla i osvijetlila svu blaženost i još veću muku stvaranja. Iz tog je ateljea isijavala umjetnička istina, proviđenje revnosnog stvaraoca; otud smo vidjeli sjaj potpuno nesvakidašnje likovne energije. I pamtljive slike koje su promijenile oko i misao posmatrača. Zatočenik tog mikrokosmosa iz tog je ateljea, ponad crnih, beskonačnih cetinjskih kiša, raspoznao užase djetinjstva i kasnog doba, sami zalazak svijeta. Nastanak i nestanak, a među njima stvaranje kao jedinu mogućnost opstajanja. Mihailo Jovićević, istančani slikar simbola i detalja, slikar kosmičkih tema i bolnih ljudskih odraza.

Poput strahovitog osjećaja iz one Quasimodove pjesme od tri stiha, razumio je on da je čovjek sâm u srcu zemlje, „proboden zrakom sunca”. Put ka tom jedva vidljivom zraku, putanja ka svjetlosti je — slikarstvo. A ovdje je potraga za svjetlošću i na platnu i u filozofiji slike, u unutrašnjim previranjima umjetnika koji se svjesno i savjesno izdvojio iz glasnih tokova. Sažimajući predjele, iz svoje tačke on se uspinje ka temeljnim pitanjima univerzuma. Snoviđenja Mihaila Jovićevića u dosluhu su sa onima za kojima je tragao još jedan um bez sagovornika — Pustinjak Cetinjski: „Pogledam li vječnost stvarih. / Pogledam li svjetlost sunca. / Pogledam li sjajnost, hitrost. / Milionah gornjeg svoda: / Sve to mene udivljava, / tebe kaže svemoguća, / i duša Te moja mila / više svega uzvišava, / tebe što si više svijeh…”

U ateljeu kao bezgraničnoj kružnici, kao u svom alefu (ma kao u oku vasmira!) umjetnik je iznimnim darom i voljom podvižnika gradio umjetnička znamenja u kojima ćemo se tek ogledati. On je zaposjeo biblijski prostor, ali se i u tim predjelima zapituje i traži i neprestano promišlja o sebi i svijetu, o granicama ljudskog duha. A i posmatrač se strmoglavi od tog beskraja u kojem se najednom našao. Osim hrišćanskih promišljanja u kojima se ljudi prepliću, Jovićević je bio najviše inspirisan Lučom, svečovječanskim i svevremenim temama. Time se pridružio velikim lučonoscima umjetnosti, ali je na taj način obogatio vjekovnu raspravu o svjetlosti među umjetnicima i misliocima. Sjetimo se onda Dada: „Slikarstvo je, u stvari, jedna priča o svjetlosti, komentar o svjetlosti. Svjetlost u slikarstvu je isto važna kao riječ u poeziji.” Sve su to i cetinjske teme, duh Luče, ali i Filermose, oltar tuge i tajne. Jovićević se javljao kao glasnik te luče i tihi zaštitnik duha Cetinja. Stvaralac koji je tumačio i sjedinio arhetipske prostore. Umjetnik koji nas je polako vodio u ozarje duše.

Njegove teme posjeduju božanstveno i čovječno, no više su pripadale filozofskom nego religioznom jer više pitaju nego što prihvataju. Razmjenjujući ih u obradama bez kraja, slikar je gradio svijet koji se ukorijenio u našoj uobrazilji. Jovićeviću je slikarstvo bilo — poslanje i spasenje.

Pročišćenim izrazom i pokretom koji odaje stradanje mirno nam izručuje razne spoznaje i ostavlja priču o kosmičkim mijenama. Njegove slike su amalgam naših čuvstava. U sprezi čulnog i misaonog nastaju likovni zapisi oslonjeni na tradicionalne motive, ali veoma raznoliki u izvedbi — slikama, crtežima, maketama, objektima, instalacijama. Najteže je pak okušati se u takozvanim opštim temama, „dopisivati” po knjizi stvaranja ostavljajući novu ikonografiju. I makar sve pripadalo sferi sakralnog, kod Jovićevića je to tako prirodno. Slikar predskazanja i raspeća, slikar sumnji i traganja, rađanja i umiranja, konačno i uskrsrnuća.

Ni u jednom smislu, ni u jednom trenutku, Jovićević nije pristajao da ostane dužan — motivima i probranim primjerima, postojbini i odabranim ljudima. Tematskim izložbama i programskim ciklusima u različitim je vremenima obuhvatio i Dva milenija od Hristovog rođenja i Dva vijeka Njegoša, pa deset godina smrti don Branka Sbutege i Omaž Mladenu Lomparu… Na kraju, došla je i 2020. godina — konačnica svega što je bila umjetnikova znakovita promisao. Možda ne možemo reći da je posljednjom izložbom ostavio oporuku (sve su slike oporuke), niti da je ona bila najava kraja, ali njom jeste nadvisio i simbole koje je izgradio. Nagovještaj brojeva ujednačio je ovo djelo sa nasljeđem Nazarećanina.

Time je napokon povezao simbole i ljude kao jedva vidljive tačke u vaseljeni. Umjetnik je pokazao kako se intima pretvara u monumentalnost. Tiho a gromoglasno, lično a univerzalno. Tako je to činio tumač i slikar kosmičkog znaka Mihailo Jovićević.

Moćni su umjetnički postupci umjetnika „sa ruba vremena”. Tako je kad nemir dovodi do neumoljivog reda. Scene nad nama predstavljaju mistični oreol u kojem se odvija već utisnuta čovjekova sudbina. Zato se on lomi, djeluje kao da je bačen pa uspravljen, pa i bespomoćan u iščekivanju i prizivanju. Sve te pokrete ovih „bićā punih očiju” (nas samih) Jovićević umiruje znajući da je spoznaja moguća jedino u tišini. Učeni slikar, čovjek stišanog i golemog sebedarja.

Pred ovim slikama ogledamo se u poznatom znakovlju, a raspoznajemo neotkrivena lica ljudi i civlizacija. Tako se srodimo s misterijom, jer umjetnost mora biti misterija. Posmatrač, naime, prepoznaje svoju višedimenzionalnost, svoj izlazak iz tijela onako kako slika osvaja prostor oko sebe, kako prestaje biti predmet i pretvara se u pojam. U području je slike onaj koji gleda. Slika, dakle, vladari njegovom mišlju. Jovićevićeva djela uspostavljaju snažnu komunikaciju s posmatračem, ne samo zato što se on prepoznaje u tim rasutim tijelima, već i što mu biva jasniji prah tih individua u mnoštvu.

U ovom opusu mnogo puta se slika realizuje u slici, simbol u simbolu, lik u drugom liku. Jovićevićevo djelo je „misao o duhu” (kako se i zove jedna slika). Ona je i sâm duh jer ostaje u nama i kada se odmaknemo od slike. Više je dimenzija njegovih slika, više je koordinata slikarstva koje nadmašuje realnost. Još nas zadivljuju boje i forme, široki opseg postupaka; zatim, linije i nanosi, geometrijski i biblijski oblici, svijet ukrštenog znamenja. I crnoj boji on dodjeljuje svjetlost. Tako zadivljuje i način na koji je umjetnik čovjeka pretvarao u simbol. I kako sam postaje simbolom.

Ako je slikarstvo oblik molitve, kako je vjerovao Leonid Šejka, onda je Mihailo Jovićević bio njegov pouzdani propovjednik. Njegova proviđenja izražena u slikama jednom su, bješe to 1997. godine, ostavljena gotovo u obliku pjesme: „Prestao sam da slikam trenutno kad je majka umrla. / Čudo se desilo poslije sahrane: slika je ostarila. / Smrt će biti uništena kao posljednji neprijatelj — govori nepoznati. / Idemo stepenicama prema vrhu. / Znate li koridore novog Hristovog leta nad Mediteranom. / To je najveća tajna. / Na vrhu sam. / Vidim kristalnu svjetlost kao božanski znak.”

Još jedno proročanstvo Mihaila Jovićevića, kojem se ukazao onaj vasionski snop i čije djelo nam se prikazuje kao jedan sjajni niz, širok i uspinjuć do vrhova umjetnosti. Sve to je bilo jedno dugotrajno „nošenje krsta”. I jedan beskrajni poliptih o čovjeku i kosmosu, njihovom nedovršenom razgovoru.

Trajaće njegovo djelo baš kao što traju kiše cetinjske; eno kako liju, po onom otežalom, ispranom krstu koji je odistinski nosio.

Nijesu to kiše! To je rekvijem za našeg slikara „božanskog oka”.