Iz rubrike ESEJI O SLIKARIMA

Grafička mapa Pisma Franciscu potvrđuje obilje načina umjetničkog iskazivanja Rajka Todorovića Todora. Evo opet drugačijeg Todora — robusnog a ranjivog, jednako nepredvidljivog duha, uvijek odlučnog i energičnog pokreta. Ovaj umjetnik stalno istražuje nove stvaralačke forme, u kojima se borba čovjeka sa samim sobom neprestano prikazuje izazovnom. Zato je i ovdje čovjek u središtu njegovog umjetničkog interesovanja. U različitim manifestacijama traje Todorov odvažan i iskren iskaz, spreman da se ogoli do srži, do brutalnosti. Ovo je, u neku ruku, rasprava o neprolaznoj usamljenosti čovjeka/umjetnika u svijetu. Usamljenosti koja nije osjećaj — nego način života odnosno način razmišljanja. Najviše nalik onom Heideggerovom pojmu „bačenosti” čovjeka u svijet.

Todorov je izraz, dakle, pun samopouzdanja, riješen da razotkrije čovjeka okruženog demonima — u sebi ili u spoljašnjem svijetu. Čovjeka koji je izolovan, izdvojen iz svakodnevnog svijeta. Onoga čije se trajanje mjeri tjeskobom. Zato je Francisco Goya odabran kao pouzdan „sabesjednik”, a njegova umjetnost kao čvrsto duhovno izvorište.

U Pismima Franciscu Todor se iskazuje nesvakidašnjim umijećem, u kojem do punog izražaja dolazi njegov crtački dar. No ako se uzme u obzir raznolik i izuzetno bogat Todorov opus — iako se radi o posve novom izričaju — ova pisma možemo najviše dovesti u vezu sa ciklusom Relacije II. Premda i u cjelini Sole mio nalazimo srodne figure koje se muče u nekom centru, sklupčane u zemlji, u suncu, u nukleusu… U samoći. U bezdanu. Takođe, ove radove lako ćemo dovesti u dosluh i sa više nego uspjelim Todorovim crtežima, sa plesom bezimenih figura, sa lutanjima, iskazima neke teške unutrašnje emigracije. Uglavnom, odavno je ovaj projekat anticipiran.

Ovdje jeste centar čovjek. Centar može biti i njegova sjenka, neka Drugost u obilju zatečenih situacija. Bavljenje figurom je primarno, budući da je sve u liku: dobrota i porok, nevinost i razjarenost, istina i laž, stvarnost i san. Prevarićemo se ako radove iz ove grafičke mape (i čitavog mnoštva srodnih radova ujednačenog kvaliteta koje Todor dinamično stvara) vidimo kao portrete jednog čovjeka. Ovo su mogući odrazi svakog od nas, svijeta u kojem je čovjek uvijek rastrgnut. Pisma tako uvjerljivo označavaju tjeskobu, zapravo — onaj egzistencijalni trenutak kada lik želi da izađe iz sebe, iz same slike.

Eto kako, vođen majstorskom rukom, preciznim odabirom materijala i forme, u Todorovim upečatljivim prizorima izgleda izgon iz svijeta, iz sopstvenog bića najposlije. Pri tom postupku, naravno, ne treba zanemariti ni poimanje „pisma” u savremenoj literaturi. Zanimljivo je da je Goyina genijalnost podstakla mnoga tumačenja velikih pisaca, od kojih su nama svakako najzanimljivija Andrićeva i Krležina.

U ovim podsticajnim radovima Todor vješto pokazuje način na koji umjetnik može birati svoje savremenike. Naravno, ovu grafičku mapu ne treba tumačiti kao puko dopisivanje sa prethodnicima, sa Goyom kao jednim od očeva moderne umjetnosti, nego više kao dopisivanje sa emitovanjima svijeta kao takvog, ujedno najboljeg i najgoreg od svih mogućih svjetova. I nije posrijedi doslikavanje, već smjelo i surovo ukazivanje na ponavljanje ljudskih sudbina. Ova pisma su prije umjetničke ispovijesti nego težnje za dijalogom. Prije su preispitivanja nego komentari, prije susreti sa svojim odrazom i iskušenjima nego traganja za definicijom. A možda su najviše sjećanja…

Nova izražajna mogućnost Todoru je donijela otvoreniji susret sa davno načetim temama, sa onim motivima koji su ga i ranije obuzimali. Tako se i Goya pojavljuje kao konstanta u Todorovoj poetici: zbog snage izraza, eksplicitnog rukopisa… Iako je na prvi pogled jasno da kolektivni bol o kojem Goya svjedoči stoji nasuprot ovdje predočene individualne tjeskobe. (Što ne znači da se ne radi o univerzalnom bolu.) Ovdje se ukazuje izdvojena čovjekova drama nasuprot kolektivnoj drami. Ali individualna raspolućenost uvijek upućuje na određenu opštu nevolju. Predstavljene uznemirujuće vizije snažno ukazuju na krhkost svijeta.

Jak ekspresionistički angažman ogleda se i u prikazivanju ljudske figure u različitim stanjima — u ravnodušju i očaju, u sjeti i nesnalaženju, uglavnom — u propadanju, u rastrojstvu, u nekim jedva zamislivim kontrastima. Razgrađuje se jedan svijet, poziva na razmišljanje. Ipak, Todor nikada ne slika figuru samu jer ona ne može biti sama. Uvijek je prisutna drugačija podloga, neka bolna pozornica života, nešto Drugo, označeno umjetnikovim (trenutnim) razmišljanjem, zaleđenim između dva pokreta, dva portreta.

Uz određenu psihološku napetost, dolaze nam snažne scene u kojima gotovo možemo oslušnuti krik čovjeka koji se iz nekog tunela pomalja. Naklonjen pripovijedanju, Todor insistira na potpunom razobličavanju stvarnosti ogoljavanjem samog lika — pogled u lice, u utrobu samu, u neka onostrana čuvstva. (Da li i Goyina gluvoća ukazuje na pojačanje drugih čula?!) Posvuda nalazimo mitska znamenja. Samo treba nazrijeti bliskost, srodstvo sa njima. A mnoge su asocijacije, mnoga su raskršća. Jer ova pisma jesu svojevrsne košmarne vizije, ali su istovremeno i ikone rezignacije.

Svaki od Todorovih radova možemo čitati i kao posebnu priču, ispovijest za sebe. Svaki pogled, svaka slika — neka je vrsta našeg suočavanja sa neizbježnim raspećem. Kako u prikazanim situacijama, među ovim začuđenim i izgubljenim likovima, spoznati srodnika — pitanje je osjećanja, ali i savjesti. Jer ovi radovi podstiču promišljanja o čovjeku, o biću i ništavilu, o položaju čovjeka u svijetu.

U susretu sa Todorovim vizijama odgovoran tumač mora biti saučesnik. Posmatrajući ovu vrijednu grafičku mapu, ne možemo da se ne prisjetimo Goyinih grafika pod imenom Kaprici, jer ima u Todorovoj poetici toliko sadržaja koje bismo baš tom riječju najpreciznije označili.

Posebno naglašavajući „goropadne emocije” koje svakako važe i za Pisma, označavajući Todorovo djelo „proročanskim”, Mladen Lompar uviđa „vrijednost individualne mitologije”, koja je ovdje, čini se, očiglednija nego u drugim iskazivanjima istog autora.

Podsjetimo se onda, na tren, i „užasa rata” Francisca Goye… Todor nam znalački i sa upečatljivim, odista jedinstvenim rukopisom, predstavlja užase svakodnevlja, unutrašnji rat, raspeća pojedinca.

I na kraju, dodirnimo ovu samoću, pročitajmo svagdašnju tjeskobu, posvetimo se ovim pismima koja mogu biti adresirana na svakoga od nas.