FRAGMENTI O ROMANU
*
Šta je to u umjetnikovom rukopisu što ga izdvaja među mnoštvom i koji bi bio njegov književni pandan? Po načinu na koji ukršta ono što je stvarno i ono što je izmaštano, Romanove slike mogu biti bliske nekim kosmikomičnim stranicama Itala Calvina. A to su i po iskrivljenoj realnosti, humoru (ili ozbiljnosti humora) i poigravanju sa onim što se dešava svuda oko nas.
*
Ovdje se slavi dan, načini na koje ga posmatramo. Roman posjeduje umijeće da „iščupa” događaje iz neposredne blizine, one koje bismo mogli zamisliti da se baš danas, baš pred našim očima događaju. Potom ih vješto prenosi u likovnu ravan, u kojoj oni dobijaju nove oblike, ali su jednako uvjerljivi kao da ih gledamo s neke pučine, šanka ili iz automobila. Pa neka su dobrodošli u naš svijet svi oni likovi koji iščekuju trenutak kada će postati slika. Oni nam dolaze kao „kristalna kocka vedrine”. Onda, enjoy!
*
Svijet je odista nepredvidivo mjesto. Jedna ogromna čekaonica. „Nešto se sprema”, Roman će prevesti, upozoriti ili najaviti. Nije li to sve priprema za umjetnički potez? Onaj trenutak kad žena i muškarac dominiraju platnom koje izlazi iz svojih granica, a u stavu su blaženog iščekivanja, navodno nezainteresovani za okruženje, baš kao što su to i posmatrači. Pa šta im se to zbiva i u kakvom su to momentu uhvaćeni? Ono kad njihove kretnje izmiču našim očima — je li to neposredno stvaranje slike? „Nešto se sprema”, taj trenutak koji se produžava, to može biti naziv svih Romanovih prepoznatljivih nastojanja u umjetnosti.
*
Inventar Romanove umjetnosti: naočare za sunce, čaše, banana ili cigareta; tu je i zippo upaljač — njegov zvuk i miris. Dim, vatra, tiganj — pa zar se nešto stvarno i ne sprema? Raspored stvari se mijenja, mijenjaju se ubrzano kolori i pozadine. Onda, čudna bića Romanove umjetnosti, još čudnije situacije i položaji. Manir jednog iščašenog svijeta. Atmosfera grada, pa odjednom — šumske staze. Jedan svijet van svijeta. A duboko u svijesti.
*
Često smo u Romanovom ateljeu. Više hodamo nego što sjedimo. Možda smo na taj način više (sa)učesnici onih scena koje komentarišemo. Roman se izdvoji i napravi potez, više poteza, pa se odmakne. Prije toga, znam da sve je spremno u njegovom pogledu i umu. Kao da vidi na mahove nešto iza slike, pa to otkriva nama koji smo u peripatetičkom zanosu prizemlja u Bloku IX. Kakva istovremenost učešća u stvaranju slike, riječi o njoj i pogleda na djelo! (S)likovnom rukopisu ne smeta komešanje figura koje su na različite načine u ovim slikama. I tako živi(mo) umjetnost!
*
Evo Romana i njegove igre sa okolinom, tjelesnim i misaonim. Na sceni je moguće „raščovječenje kao izobličenje ljudskih svojstava uslovljeno neljudskim uslovima života” (Krleža). Sva umjetnost se ipak dešava u čovjeku; ona je njegova (re)akcija. Čovjekova figura je centar svega. A ovi radovi su uzbudljiv komentar realnosti, s opominjućom veselošću neočekivanih aktera. Neposredni susret s masovnim pojavama mikrokosmosa viđen okom koje prodire u okolne živote.
*
Odavno se Roman okušava u okruglim slikama. Kružna platna (kao ogledala na zidu koja nas iznenađuju mogućim odrazima) upućuju na cikličnost scena svakodnevice, na okrugle živote koji se odmotavaju do besmisla. Na taj način slikar govori i o neiscrpljenosti tema, ukoliko se umjetnik istinski srodio s njima. Jer, slika nema početak ni kraj. Ona u Romanovom razumijevanju jednostavno traje. Nama ostavlja doživljaj kružne vožnje. Umjetnost se ne završava, pa tako ove slike ne garantuju okončanje procesa, ali nam omogućavaju zanimljive produžetke. Nastaviće se.
*
Romanov Beautiful life događa se i na ovaj način:
beautiful
beautiful / lie
it’s a beautiful life
beautiful life / lie
beautiful life
it’s a beautiful life
beautiful life / lie
i like like like…
(Miladojka Youneed)
*
Romanove su slike u riječima, u muzici su. One imaju promjenljiv soundtrack. Ritam im određuje njegov umjetnički puls. I kada uz pivo komentarišemo dane, slike i pojave, u pozadini je muzika koja je dio razgovora kao što je dio ovih slika. U „Berlinu” smo tako jednom dobili iznenađujući upit: „Svira li ovaj lokal?” Hmm… Zbilja, sviraju li ove slike?
*
Slike odmiču od preciznosti kao što stvarnost odlazi iz svojih granica. Slova i poruke, (ne)poznate firme — u srži su slike, a nekad i pokretači, u prvom ili bilo kojem planu. Umjetnost je za Romana — preispitivanje slobode. I spremnost na mnoga pitanja, na nivoe gledanja, na dijaloge. Otud su na platnima često dvoje u pokretu, svako sa svojim mislima, namjerama, protvrječnostima. Te sekvence nijesu ništa drugo do naši dvojni svjetovi.
*
Kada nam Roman predaje slike, zapravo i ne moramo da razmišljamo zašto nam se dopadaju i zašto ih ne moramo objašnjavati. Kao što ne razmišljamo zašto znamo slova ili zvukove, zašto prepoznajemo tišinu ili muziku. Gdje god da se nađu — u ateljeu, u galeriji, u kući, pa i na otvorenom prostoru — Romanove slike osvajaju prostor, uvećavaju gledišta.
*
I konačno, kojeg je žanra ovo slikarstvo? Nije li to neki međužanr, koji podrazumijeva i slike, i tonove i riječi…
A ne, to je Roman u nastavcima.